Nemoguće [j.jk] ✔

22."probudi se, Jungkook, trebaš mi"

"Njihova ljubav bila je koliko zabranjena toliko i nemoguća.
Svakom sekundom, sve više."

¥¥¥

¥¥¥

Dani su prolazili sporije nego ikad. Jimin, Namjoon, Yoongi i Lisa i dalje su sjedili u tim pustim stolicama ne želeći da napuste svoje prijatelje. Jin je bio na ispitivanju sa Taehyungom koje je trajalo dugo i bilo nepodnošljivo. Uvijek bi se našla osoba koja bi se razdrala na Taehyunga i krivila njega za saobraćajnu nesreću što Jin nije mogao trpjeti. Ubacio bi se u svakoj dernjavi i smirio agresiju policajaca svojim oštrim riječima koje su branile Taehyunga.

S druge strane, Taehyung je tiho i prihvatljivo igrao svoju ulogu, jedva čekajući da se sve to završi. Falilo mu je malo da pukne i prepusti se bijesu ali suzdržao se, ako ne zbog sebe onda mora zbog Jungkooka kojem je obećao slobodu iako Jungkook to nije želeo.

A Jungkook?

Jungkook se istog dana kada su rekli da je operacija Valerie uspješna, prepustio bolu i umoru. Onesvijestio se zbog dosta izgubljene krvi i tek tada su shvatili koliko je njemu zapravo bilo loše svo to vrijeme. Ali nikoga nije bilo briga.

Sada se to promijenilo.
Jungkook već nedelju dana nepomično leži na bolničkom krevetu pokriven bijelom posteljom. Jimin i Namjoon su, zanemarivši svađe koje su imali sa njim, dali svoju krv sa namjerom da Jungkook uspije preživjeti. I uspio je. Diše. Ali opet, upao je u malu komu iz koje se ne zna kada će se probuditi.

Hoseok je istrpio vađenje stakla iz njegovog ramena i ubrzo, nakon dva dana ležanja u krevetu, pridružio svojim prijateljima. A kada je saznao šta se sve desilo, bilo mu je žao što nije bio tu i dobio priliku da smiri situaciju.

Hoseok bi, iako je ponekad znao biti gori od samog đavola, uvijek posjedovao tu moć da smiri bijes ostalih i izazove osmijeh na njihovim licima. Znao je kako ugrijati situaciju kojoj hladnoća nije bježala.

Valeria se probudila i svakim danom osjetila sve bolje. Uz njegu medicinske sestre i svojih prijatelja, danas je već mogla funkcionisati kako treba.Saznala je da je na trenutak bila na granici između života i smrti, ali tada je shvatila koliko je zapravo jaka da preživi svako nevrijeme koje slijedi. Iako se fizički oporavljala, psihički se lagano raspadala zbog činjenice da njega nije vidjela duže vrijeme.

Nedostajao joj je. Ma koliko on posjedovao ponašanje običnog kretena, značio joj je. Taj pogled koji u njoj probudi razna osjećaja, taj neodoljivi osmijeh, te crne oči koje govore više nego riječi ali opet, te njegove riječi. Te njegove riječi znale su koliko razočarati Valeriju koliko i dignuti tri metra iznad neba.

Jimin je sjedio na bijeloj stolici pored Valerijinog kreveta držeći je za ruku i govoreći joj novosti o Jungkooku. Lisa je bila odmah iza njega dok su Namjoon i Yoongi ipak bili u njegovoj sobi čekajući da otvori svoje oči.

"Jimin, želim ga vidjeti", izustila je malo hrapavim glasom.

"Moramo pitati doktora-", čim je to izgovorio doktor je upao u njenu sobu sa raznim papirima u svojim rukama.

"Pa, svakim danom si sve bolja", rekao je sa osmjehom na licu,"probaj ustati", dodao je.

Jimin je i dalje držao njenu ruku. Valeria je makla posteljinu sa sebe i uz pomoć Jimina uzdigla u sjedeći položaj a onda spustila noge na hladan pod. Obuhvatila je njegovo rame i svom snagom koju je imala u sebi ustala. Održavala je ravnotežu koliko god je mogla, ali je ubrzo pala nazad na krevet uz težak izdah i ogromno razočarenje.

"U redu je, Valeria. Idemo laganim koracima, odmaraj za sad", rekavši to doktor je uradio još par sitnih stvari a onda izašao iz sobe ostavljajući ih same.

"Koliko jako ga želiš vidjeti?", upitala je Lisa.

Medicinska sestra je ušla noseći Valerijinu večeru koju bi kao i uvijek ostavila na polici bez da je ona pipne. Ne govore džaba kako je bolnička hrana živi užas.

"Nemaš pojma koliko", rekla je nakon što su ponovo ostavljeni sami.

"Onda...", Jimin je obuhvatio njeno sitno tijelo i uzeo u svoje ruke,"idemo", rekao je sa malenim osmjehom na licu dok je ona grlila njegov vrat u znak zahvalnosti. Ubrzo su napustili njenu sobu i došli ispred Jungkookove.

A kada su ušli unutra i Valeria uočila blijedo tijelo momka koji joj se uvukao pod kožu preko noći, mrak joj je polako padao na oči. Jimin je nježno spustio na stolicu pored njegovog kreveta i tada su svi izašli.

U trenutku kada je ostala sama i posmatrala njegov lik, osjetila je gorku krivicu u sebi. Nije ni primijetila kada su se njene oči napunile suzama. Nježno je svojom slabašnom rukom dodirnula njegovu koja je bila neobično hladna. Činjenica da su njegove ruke uvijek bile tople i grijale njene je sada bila nemoguća.

Isto tako, njihova ljubav dobijala je svakakve prepreke i svakim danim postajala sve više nemoguća. Ali preprekama nikada kraja, čak i ako se mladić probudi i dobije šansu da brinetu učini svojom, sreća će im se porugati iza leđa i tada će ponovo izbiti problem koji će njihovu ljubav predstaviti kao nemoguću.

Samo kad bi znali to, nisam sigurna da li bi oboje odustali ili ipak držali jedno drugo za ruku i dopustili da ih srce vodi.

"Za sve sam ja kriva...", tiho je izgovorila držeći ga za ruku,"da nisam ušla u to prokleto auto i izgubila kontrolu nad volanom zbog svog straha, ništa od ovoga se ne bi desilo", završila je svoju misao a onda sjetila te noći.

Mislila je da može zavladati svojim strahovima i uprkos nesigurnosti uspjeti pobijediti sebe. Ali, pogriješila je. Ona je ta koja je poremetila cijeli saobraćaj, a opet, jedini krivac u tuđim očima bio je on. Jungkook. Čak je i on samog sebe krivio.

"Žao mi je", tiho je rekla i tada je suza skliznula niz njeno lice. U glavi su joj došle slike njega kako se smije i pokušava da osvoji njeno srce. Sve do sada, nije shvatala da je zapravo uspio u svojoj namjeri još prvog dana.

"Lijepi dani tek slijede, zato te molim, otvori svoje oči i dopusti da ti pokažem koliko mi značiš", rekla je. Duboko u sebi, vjerovala je da Jungkook čuje svaku izgovorenu riječ ali opet nije pokazivao nikakve znakove.

"Zar ćeš me pustiti da budem bez tebe?", upitala je. Bilo joj je teško gledati kako on ispašta zbog njene greške. Nije ni znala koliko je on u stanju trpjeti loše stvari a u isto vrijeme držati osmijeh na lice.

"Probudi se, Jungkook, trebaš mi"

Spustila je svoju glavu dok su suze lile niz njene blijede obraze i dalje držeći njegovu ruku. I uz to plakanje, silazio je i teret sa njene duše. Teret kojeg gradi i čuva od smrti svoje majke. Nakon par godina, konačno je zaplakala i oslobodila sebe. Srušila je zidove oko svog srca zahvaljujući njemu. Momku crnih očiju.

Njeni jecaji prekinuli su istog trena kada je osjetila pokrete njegove ruke. Podigla je pogled i dala sve od sebe da ustane sa stolice kako bi se približila. Polako je ustala i drugom rukom dotakla njegov hladan obraz, gledala je u njegove suve usne pa onda u svaku crtu lica. I čekala je.

A kada je njena suza brzinom munje skliznula niz njen obraz i pala na njegov, tada je on otvorio svoje crne oči i prvo što je ugledao bila je ona. Vrijeme kao da se zaustavilo kada su se njihovi pogledi, sa ogromnom dozom strasti, sreli.