Nemoguće [j.jk] ✔

16."biće ovo duga noć"

"Uhvativši njegove ruke i osjetivši toplotu koja se brzo proširila i po mome tijelu, osjetila sam se bezbjedno."

¥¥¥

¥¥¥

J

ungkook

"Sa kim je današnja trka?", postavio sam pitanje koje je srušilo svu tišinu oko mene.

"Rekli su da je iznenađenje", promumljao je Yoongi koji je držao cigaretu u svojim ustima i tražio svoje crne rukavice.

Sjedio sam za ogromnim stolom u garaži u kojoj su se održavali bitni sastanci između mene i ostatak bande. Valeria je bila odmah pored mene i posmatrala atmosferu oko sebe čekajući riječ 'krećemo'. Mogao sam primijetiti da nije imala strpljenja tako što je desnom nogom lupkala u pod sto puta u sekundi.

"Ko ide sa mnom?", postavio sam još jedno pitanje na šta su se svi fokusirali i batalili ono što su radili. Prišli su stolu i sjeli kako bi se međusobno dogovorili.

"Yoongi, Seokjin i ja", Hoseok se prvi oglasi.

"Uzimam motor", dodao je Yoongi a Taehyung koji je uvijek posjedovao sve ključeve bacio jedan ka njemu.

Prošlo je sigurno pola sata uz naše dogovaranje a kada smo konačno završili, ustali smo sa svojih pozicija i krenuli u noć koju ću, vjerujem, zapamtiti.

"Ne pamtim kada si poslednji put doveo djevojku ovdje", Namjoon se zaustavio ispred mene i rekao natjeravši me da se osmjehnem.

"Mi nismo zajedno", Valeria je dobacila što je brže mogla i mahala rukama koliko je to bilo u njenoj mogućnosti.

"Za sada", kažem tiho ali ne dovoljno da me ona ne čuje. U sledećem trenutku okrenula se prema meni i svojom rukom koju je oblikovala u pesnicu udarila u moja prsa.

Pravio sam se da me zaboljelo iako nisam osjetio ništa zbog nježnosti koju je posjedovala. Njena reakcija bila je ta da je rukama prekrila svoja usta i raširila širom oči vjerovatno misleći da me udarila prejako. Na sekund sam se udubio u njene braon oči koje su od prvog dana ostavile ogroman utisak na meni. Pokušao sam ispred sebe vidjeti sasvim običnu djevojku ali ona je bila sve samo ne obična. Kako je i kada uspjela ući u moje iskvareno srce?

Kao da je naspram mene stojala nova prilika za bolji život, prilika koju ću rado iskoristiti.

"Budalo", rekla je dok se slatko mrštila nakon što sam se glasno nasmijao i dao joj do znanja da sam dobro.

"Dolaze!", uzviknuo je Seokjin koji se vratio u garažu kako bi ugrabio svoju kožnu jaknu.

Nesvjesno sam uhvatio njenu ruku i izjurio napolje. Publika je bila na sve strane i okružila mjesto sa kojeg kreću vozila, iz  zvučnika koji su izgledali kao da će eksplodirati kreštila je glasna rejv muzika, glavna navijačica ujedno i osoba koja označava da je trka počela tako što opali metak je trenutno sjedila mirno na haubi svog auta i posmatrala okolo, moja banda je bila na samom početku i čekala dolazak bande sa kojom večeras imamo trku.

Kada su razna vozila naglo zakočila izazivajući ogromnu prašinu iza sebe aplauz je bio ono što se najviše čulo u ovim ulicama.

"Pa, 'pakleni' su ovdje", Hoseok je  mrzovoljno izgovorio njihovo ime ekipe i prevrnuo očima kada sam prišao dok sam gledao svaki njihov pokret.

Svi su skinuli svoje kacige dok su ostali izlazili iz auta, ali jedan lik koji je očigledno kasnio i došao poslednji je imao pažnju svih prisutnih. Svom brzinom došao je ispred mene a onda zakočio toliko jako da su gume zamalo pukle.

Tek tada primijetio sam da još uvijek držim Valerijinu ruku koja se pomalo tresla. Okrenuo sam se i pogledao je, strah se mogao pročitati na njenom licu ali zašto? Zašto se boji?

"Vrati se unutra ako želiš", šapnuo sam joj i nadao da će me poslušati. Imao sam gadan osjećaj u vezi ove noći i nisam želeo da to utiče na nju.

"Zašto bih?", upitala je sa ogromnim samopouzdanjem. Strah koji je bio prije par trenutaka tu, sada je nestao.

"Čega se bojiš, Valeria?"

"Prošlosti"

Skoro sam se zaledio u mjestu kada je ta riječ izašla iz nje. To znači da nije imala toliko bajan život koliko sam mislio. Pomisao da je imala ružnu i tešku prošlost probudila je u meni želju da joj priredim najljepšu budućnost.

Okrenuo sam joj leđa i stao korak ispred nje kako bi joj dokazao da je sa mnom bezbjedna. Stegla je moju ruku i izustila jedno maleno 'hvala' a onda vratila svoj pogled na osobe ispred nas.

Iako nisam razumio u čemu je problem, nisam dopustio da se osjeti nezaštićenom. Mrzim to što je nisam pitao da li zaista želi biti ovdje, da li postoji nešto ili neko čega se boji na ovome svijetu. Mrzim to što nisam pokazao interesovanje koje vlada u meni i upitao je za njenu prošlost.

Ona je bila jedina djevojka koja je uspjela izvući toliko osjećaja iz mene za kratak period. Pretvarao sam se kako sam bezosjećajan i hladan kad god je ona u mojoj blizini ali zapravo sam gorio iznutra i davao sve od sebe da ne poludim zbog njenog pogleda.

"Ahh, biće ovo duga noć", čuo sam hrapav glas ispred sebe koji me odvukao iz svojih misli i vratio u realnost.

"Sranje", to je bilo sve što se čulo sa moje i Valerijine strane kada je osoba naspram nas skinula svoju kacigu i sa ogromnim podmuklim osmjehom počeo kretati ka meni.