Nemoguće [j.jk] ✔

17."brate, aj ti kući"

"Jungkook je opasnost.
Kloni ga se." - Jimin

¥¥¥

¥¥¥

V

aleria

Jungkook i ja posmatrali smo taj iritantni hod i tijelo koje se svakom sekundom sve više približava nama. Znala sam da će se sve što slijedi pretvoriti u živi haos ako se zaustavi ispred nas i dobaci po koju oštru riječ Jungkooku.

"Long time no see", rekao je i potapšao ga po ramenu. Spustio je pogled na mene i namignuo tjerajući me da napravim odvratan izraz lica.

"Šta radiš ovdje, Sehun?", Jungkook je upitao i sklonio Sehunov prljav pogled sa mene. Željela sam skočiti na njega i izudarati ga ali ipak morala sam ostati strpljiva.

"Zar nije očigledno?", skupio je obrve i rukom pokazao ka svojoj ekipi koja je čekala početak trke.

"Pobjeda je moja", rekao je a bijes u Jungkooku polako se budio koliko god on pokušavao da ga iskontroliše, nije mogao"uskoro će i brineta iza tebe postati moja", rekavši to mogla sam osjetiti kako steže moju ruku.

"Sanjaj", Jungkook mu se ljutito uneo u facu, toliko da je mogao svoj odraz vidjeti u Sehunovim očima.

"Brate", Yoongi se ugurao između njih i spriječio tuču kojoj je malo falilo da izbije a zatim rekao nešto što je unervozilo Sehuna.

"Aj ti kući", dodao je. Sve što se moglo čuti bio je isuviše glasan smjeh Jina.

"Noć tek počinje", Sehun je nervozno dobacio i poraženo okrenuo.

Ono što me iznenadilo jeste to da je Jungkook svo ovo vrijeme držao moju ruku i ponašao kao da sam njegova. Prijalo mi je, ali opet činjenica da sam mu samo još jedna u nizu, me ubijala iznutra.

Ostali momci su ga branili kao da su svjesni da može svakog trenutka pući i prebiti namrtvo bilo koga oko sebe. Nakon par minuta smijanja sa njima, okrenuo se ka meni.

"Želim učestvovati", kao grom iz vedrog neba rekla sam i šokirala osobe koje su me okružavale.

Ne znam kako ću ovo izvesti s obzirom da volan nisam dirala već par godina. Ali, bolje da sam uz njega i pobrinem da ostane dobro nego da čekam njegov povratak dvadeset minuta zbog predugačke staze.

"Jesi sigurna?", upitao je Jungkook na šta sam ja klimnula glavom. Moram pobijediti ovaj strah na onaj ili ovaj način, zar ne?

"Taehyung, daj joj ključ od mog auta", rekao je. Niko nije očekivao njegovo dopuštenje, a pogotovo Namjoon kojem je lice postalo crveno zbog ljutnje.

Taman kada mi je Taehyung dobacio ključ a ja ga jedva uhvatila, glavna navijačica se odazvala govoreći kako bi trebali zauzeti svoje pozicije i spremiti za početak trke koji će biti oglašen pucnjavom. Svi su je istog trena poslušali, uključujući i mene.

Pustila sam Jungkookovu ruku, tačnije nervozan Namjoon ga odvukao od mene kako bi mogao popričati sa njim nasamo. Izdahnula sam duboko i krenula prema autu. Kada sam ga ugledala otvorila sam vrata i sjela unutra posmatrajući volan. Kucanje na prozoru trgnulo me iz razmišljanja.

Pogledala sam ka prozoru a kada sam ugledala meni poznatu osobu, otvorila sam ga.

"Valeria, ne radi ovo", rekao je sa dozom straha u očima.

"Biću dobro", tiho sam izustila.

"Zašto me nikada ne poslušaš?!", povisio je svoj ton i natjerao me da se razljutim.

"Zašto me nikada ne pustiš na miru? Naporan si, Jimin!", razdrala sam se u njegovu facu, što vjerovatno nisam trebala uraditi.

"Dobro. Puštam te,", rekao je i digao ruke u vazduh a nakon par sekundi prstom pokazao ka Jungkooku,"ali kada nastradaš zbog njega, ne vraćaj se meni", završio je svoju rečenicu uz ogroman izdah i pogledao me po poslednji put večeras.