Nemoguće [j.jk] ✔

19."osjećaj krivice"

"Ne trebaju ti tablete, ne treba ti pištolj.
Ako ikada želiš umrijeti, zaljubi se i mrtav si."

¥¥¥

¥¥¥

Autor

Ispaljeni metak u vazduh dao je znak početka trke. Svako auto ili motor dalo je pun gas i uputilo se u usamljene ulice New Yorka ostavljajući prašinu iza sebe. Ljudi su navijali kao i obično i bili potpuno uzbuđeni. Ali, nažalost, nisu ih mogli pratiti dugo pa su zastali a onda čekali njihov povratak na početnoj stazi.

Staze su bile predugačke, uključivale su čak i centar grada gdje se pažnja policije može lako privući. Jungkook i njegova ekipa uvijek su nalazili način izvlačenja ako bi ih ikada uhvatili. Mada, to se rijetko događalo s obzirom da voze precizno i prolete pored njih toliko brzo da ih niko ni ne primijeti.

Jungkook je mirno vozio svoj motor iza Valerie koja se savršeno uklopila u sve ovo i pogađala krivine kao u filmu. Iza njega bio je Yoongi koga je pratio Jimin. Sehun je kao i uvijek bio na kraju, njegova poenta je u tome da ubrza kada se svi umore i onda stigne do prvog mjesta.

Mladić je mislio da batali pobjedu ove noći i bude uz svoje auto u kojoj je ona bila. Ali kada je nakon par minuta vožnje Sehun prošao pored njega okrznuvši ga svojim motorom, predomislio se.

Prišao je polako autu i pazeći da ne udare jedno drugo, pokucao na prozor. Valeria je odmah otvorila dok je drugom rukom ipak održavala kontrolu nad volanom.

"Moram ga stići", rekao je malo glasnije.

"Idi", odgovorila mu je a on je odlučio da posluša nekoga po prvi put.

Klimnuo je glavom i svom brzinom počeo juriti ka naprijed s namjerom da stigne Sehuna i pokaže mu ko je zaista pobjednik. Kada ga konačno stigao, pogledali su se i Jungkook je nasmijavši se ispod kacige prošao pored njega sa punim ponosom u sebi.

Sve je bilo kao i uvijek, svako bi vozio i trudio se da prestigne osobu ispred sebe. Ponekad bi se dva vozila pomalo lupila ali svi su bili svjesni da ne smiju prejako kako ne bi izazvali nesreću i poubijali jedne druge.

Dok je vozio, osjetio je oštar vjetar kako se probija ispod njegove kožne jakne i budi jezu u njemu. Ali, nije to bilo samo zbog hladnoće. Osjećaj da će se sve srušiti a loša strana nastupiti je obuzeo njegovo tijelo.

Taman kada je to pomislio, čuo je nepodnošljivu buku iza sebe. Lupanje auta, prelom stakla i naglo kočenje je bilo sve što se čulo u ovim pustim ulicama. Htio je stati i vidjeti šta se dešava ali ako stane samo će napraviti stanje još gore.

Odjednom, Sehun se ubaci u svemu tome i jako udari Jungkookov motor. Vrisak ispuni te, nekada, puste ulice i haos se pretvori u pakao.

Sehunov motor skotrljao se niz veliko brdo i zamalo upalo u provaliju a Jungkookov je ipak dobio malo više sreće te se samo zabio u veliko drvo. Prasak je bio sve ono što se čulo u ovoj noći. Niko nije očekivao da će se takvo nešto desiti, a najmanje on.

Jungkook je izgubio svijest te je par minuta blijedo ležao na travi sa polomljenom kacigom i krvlju koja se slivala niz njegovo lice. Par rana na koljenima i laktovima i strašnim bolom na leđima. Sve to osjetio je kada je otvorio svoje oči i upotrijebio svu snagu kako bi skinuo kacigu sa sebe.

Previjao se od bolova i držao za stomak dok je svaka kost u njemu pucketala.Ali, bol je postala nebitna stvar kada je brineta smeđih očiju presjekla njegove misli. Jedva je ustao u sjedeći položaj, posmatrao je sve oko sebe i dalje u mutavom stanju.

Uz pomoć drveta nekako je uspio ustati, probao je hodati i koliko god mu bilo teško govorio je sebi kako mora nastaviti. Mora ubijediti sebe da je ona dobro.

Dim je bio posvuda, pomalo vatre i smrvljenih vozila iz kojih više nije bilo moguće izaći. Neki od trkača su uspjeli izvući živu glavu te su sjedili na ulici pokušavajući doći sebi. Niko nije shvatao koliko je ovo loše.

Yoongi je istraumirano gledao oko sebe držeći svoju lijevu ruku u desnoj, kada je ugledao Jungkooka potrčao je ka njemu.

"Jesi dobro?", upitao ga uplašeno.

"Izgledam li ti dobro?", rekao je a onda obratio pažnju na Yoongijevu slomljenu ruku.

"Jeste zvali hitnu?", Jungkook se ponovo oglasio.

"Jesmo, dolaze brzo", odgovorio je.

Njihov razgovor prekinuo je Hoseok koji je takođe bio pogubljen. Njegova bijela majica postala je crvena zbog krvi koja je neprestano izlazila iz rane na njegovom ramenu. Parče stakla bilo je zaglavljeno u njegovom ramenu dok mu je krv izlazila čak iz usta.

Hitna pomoć je ubrzo stigla, Jungkook se postarao da Hoseok bude prvi koji će ući zbog stanja u kojem se našao. Taman kada su ga unijeli unutra, Hoseok je uhvatio Jungkookovu ruku sa namjerom da mu kaže nešto.

"Valeria", a kada je izgovorio to ime koje je u Jungkooku probudilo izgubljenu svijest, potrčao je ka ulici tražeći svoje auto.

"Valeria!", dozivao je njeno ime iznova i iznova. Provjeravao je svako auto s obzirom da ga nije mogao ni prepoznati koliko su bili smrvljeni.

Ubrzo je ugledao poznatu djevojku kako leži na travi u lokvi krvi. Uplašeno je potrčao u njenom pravcu dok je ignorisao svu bol koju je osjećao u sebi. Pao je na svoja koljena uzevši njenu glavu u svoje ruke, pokušavao je probuditi to umorno tijelo.

"Ovamo!", uzviknuo je i pozvao doktore ka sebi.Milovao je po kosi, govoreći joj da će sve biti u redu. I nadao se. Nadao se da će sve biti u redu. Ali ta nada svakom sekundom sve više je umirala.

Suza je skliznula niz njegov obraz, čvrsto je obrglio njeno tijelo i pribio je uz sebe grleći je. Te noći, zamrzio je sebe još više. Toliko da više nije bio siguran hoće li ikada moći popraviti svoje iskvareno srce.

Doktori su došli i timskim radom prebacili njeno tijelo na taj čuveni krevet a onda je odnijeli u vozilo. Sirena hitne pomoći se ubrzo oglasila, a on? On je još uvijek sjedio na toj travi sa krvavim rukama i osjećajem krivice.