Potraži Me - drugi dio serijala Plamen

Poseban dodatak

Bože,  toliko sam umorna...
Umorna sam od života,  od ljudi,  od sudbine,  od svega...

Ne znam više gdje sam ni šta radim,  niti znam šta me čeka sutra.  Ko zna koliko ću dugo još moći ovako ali znam da se uskoro neće ovo završiti? Bol nikad nije mala niti zanemarljiva,  život je surov i neće maziti nikoga,  a mene je bičevao više nego jednom ostavljajući svaki put sve dublje i sve veče tragove.  Niko nije zaslužio umrijeti i ostati živ, pa tako ni ja,  samo ne znam za cije grijehe sam ispostila.
Večeras sam morala isključiti telefon jer je Ognjen  zvao ne jednom nego nebrojno puta.  Toliko sam rasterešena da nemam kako sam iz kluba došla kući.  I nije to samo danas to je od kako sam ga ostavila.  Znam da nema mira i da neće stati sve dok ne nađem načina da ga držim na distanci, a sad nemam baš nikakvo rešenje. Ne mogu misliti uopšte.

Lako je svima njima pričati kako će mi vrijeme olakšati sve kao da šest godina ranije nisam prošla kroz pakao od života da bi nakon otvorenih vrata u raju okusila život i iz tih oblaka propala ravno u muke gore nego prije.  Nisam računala na ovo onog momenta kad sam  pustila da mi srce još jednom zakuca i duša udahne prijeko potreban vazduh i uzme njega nazad u sebe.

Ne znam kako bi objasnila ovo što osjećam jer dišem samo da bi preživjela,  jedem zato što moram i trepćem zato što je to prirodna potreba.  Nemam volju ni za čim i znam da mi samosažaljenje neće pomoći.  Sad bih trebala postati ona Anđela koja sam bila prošle godine,  gladna nedostupna i svoja,  a niko ne zna kako je bilo izraditi sebe takvu. 
Kako natjerati dušu da još jednom umre i da u ovom vijeku bude u tami, znajuću da neće vidjeti više tračak svjetla?  Ta ista duša je jednom zgažena,  poražena i bila uspavana,  a sad kad vidim da je ustala samo za jedan gram sreće, poželim da me nema. U meni svaki atom nosi njegov pečat i svaki milimetar srca pripada njemu.  Hoću li ikad iz sebe istjerati tragove ljubavi koju smo posadili ili ću vječno suzama zalijevati njene ostatke znajuću da pupoljak nikad neće izraditi i da se neće obnoviti ono što nije suđeno?
Sipam vino u čašu i uspijem ga do kraja kao vodu.  Sjećanja naviru i počnem da se smijem sama sebi. 
Kako ga uzeti za sebe kad je jednom nedužnom biću mnogo potrebniji?  Kako uskratiti djetetu prijeko potrebnu ljubav da bi bilo srećno, jer znam da mu je majka tupa na emocije? Savjest mi nikad neće dati mira,  a ja bi ostala vječno etiketirana kao kurva koja je dijete ostavila bez oca i bez ljubavi.  Marija to nedužno biće nikad neće voljeti kao on i ako bi ostao sa mnom to dijete bi bilo oružije koje će Ognjena rastrgati.  On ima dušu veličine neba i bio bi u stanju da se razapne na obadvije strane ali nikad ne bi bili srećni. Ona nam to ne bi dozvolila.

Na radnom stolu su bile složene čaše i šoljice od kafe i u naletu bijesa sve sam ih srozala na pod. Zašto ne mogu plakati?  Zašto ne mogu pustiti suzu iako bi voljela da to uradim?
S njim je sve nestalo, i sunca i mjeseca, i kiše i zvijezda, smijeha i suza... Ostali je samo tijelo, prokleto tijelo i lijepo lice... Praznina koje bi se i sami demoni prestrašuli, bez obzira što vole mrak.  Ostalo je ništa.
Oglasilo se zvono i pogledala sam na sat.  Sat je do ponoći, ljudi večeras čekaju Novu Godinu,  a Maja je u klubu. Pogledam kroz špijunku i samo se sklonim od vrata.  Odustaće kad vidi da ne izlazim, vratiće se odakle je i došao.

“Otvori,  znam da si unutra” niz žestokih udaraca na vrata i niz psovki znače samo jedno.  Pijan je,  a ja mogu ili pozvati policiju ići ga pustiti unutra.  Ni jedno od ta dva mi se ne sviđa. 

“Idi, Ognjene.  Nemaš šta tražiti ovdje” kažem mu kroz zatvorena vrata.

“Neću.  Otvori ili ću lupati cijelu noć” dlanovima protrljam lice i pogledam u plafon.

“Bože dragi zašto mi radiš sve ovo?  Nemam ja toliko snage” zatvorim oči ali još jedno lupanje me trgne i otvorim vrata.
On teturavo zakorači unutra i uhvati me za obraz u namjeru da me poljubi. Otrgnem se nekako i zatvorim vrata za nama. 

“Došao sam čekati ponoć s tobom i nećeš me spriječiti u tome” jedva stoji na nogama.  Kako se dovezao dovde ja pojma nemam. I iskreno ne mogu misliti o tome, osamdeset kilometara, čovječe...

“Pijan si, Ognjene” kažem mu dok me pokušava opet dohvatiti.

“Jesam i ti si za to kriva!  Ko ti je dao za pravo da me ostaviš?  Ko ti je dao za pravo da odeš od mene?  Nemaš pravo da me ubiješ... “ ruka je sama poletjela ka njegovom obrazu.

“A ja Ognjene?  Šta je sa mnom?  Šta je sa mojim bolom?  Mojim životom?  Mojim budućnošću. Niko me ni jednom nije pitao kako se osjećam pa ni ti. Ne mogu samo tako prihvatiti sve i pustiti da neko cijeli život gazi i po meni i po mom srcu” hoda kroz stan i očekujem da će svakog trenutka slomiti nešto ili pasti u nesvijest od alkohola.  On uzima viski iz stakla na zidu i ne pokušavam ga spriječiti.  Glava počinje da me boli.

“Znaš li koliko te volim?  Znaš li” ispija viski iz flaše kao vodu.

“Znam” tiho potvrdim.

“Onda me nemoj pustiti. Ne daj me, srno... Ne daj me... Spasi me od njih u od mene samog... Živ ću umrijeti”  naći biću na pločice i ona sr smrska a žestok miris alkohola mi zapara nosnice.
Zarobi me svojom rukama,  svojom tijelom i usnama ljubeći me onako kako je samo on to znao. 
“Volim te... “ trga me opet i opet,  ali ja ne znam kako da se zaštitim od toga.

“Ognjene... “ steže me rukama tako da jedva dišem.

“Spasi me” glas mu je tiši a ruke popuštaju.

“Ko će da spasi mene Ognjene” prebacim ruku preko njegovih leđa i dovedem ganu svoju sobu i jedva smjestim na krevet. 

Prekrila sam ga dekom i zastala na vratima da ga pogledam još jednom. To lijepo lice je izmučeno čak i u snu,  ali ne umanjuje njegovu ljepotu.  Odem u kuhinju pa očistim haos koji je napravio nadajući se da će miris alkohola da izlapi.  Kad sam završila na satu je bilo pet do dvanaest.  Natočila sam još jedno vino i otišla u svoju sobu da ga vidim.  I umjesto da izađem iz nje stajala sam i gledala...
Moje nade i moji snovi su se istopili i u cijelim tom jer su iza sebe ostavili dva slimljena bića željna ljubavi.

Tačno u ponoć dok su  vatrometi označavali prelazak u Novu Godinu naslonila sam usne na njegove.

“Voljela bih ti reći da će nam biti srećna,  ali neće.  Ali mogu ti obećati da ću vječno čuvati, duboko u srcu, skriveno od vremena i ljudi sve što smo imali. Iz mene te ne mogu uzeti” i izašla sam iz sobe.

Oboje smo svjesni da nikad nećemo više imati ni približno ono što smo imali.

Naučila sam lekciju,  bolno i tako razorno.  Kad pronađeš ljubav sakrij je,  tako da je niko ne može vidjeti jer će sve ono što imaš neko htjeti jer nemaju svi tu privilegiju da vole kao što smo voljeli mi... Ljubav i liječi i ubija ,  ova naša je bila druga...

Zahvaljujem se svima koji ste bili uz mene i uz ovu priču.  Kasnije ću da prepravljam nedostatke i dorađujem.

Ljubim vas sve

Duška