Potraži Me - drugi dio serijala Plamen

19. Aleksandra

Umirem i rađam se u isto vrijeme, ako je to uopšte i moguće. Ne mogu vjerovati da je došao i da stoji pored mene tako blizu i daleko istovremeno.
Vrele usne na mom vratu raspiruju požudu kroz mene a njegovo krupno tijelo iza mog mi šalje talase toplote koji mi tjeranju krv do tačke ključanja. 

Treperim,  drhtim i imam osjećaj da sanjam kao i obično,  ali zvuči ono mene i bubnjanje srca u grudima,  kao i žarenje kože pokazuju mi koliko sam u javi. Ne mogu doći sebi dok koračam pored njega i ulaskom privlačimo pažnju Vladane i njene porodice.  Vladana je komšinica iz susjedne zgrade a jedan njen dječak ide u školu sa Mišom. Ovih dvije malenih imaju nepunu godinu i ja sam  nam organizovala ovo večeras jer sa djecom ne možemo nigdje u gužvu. Ne trebam reći kako su svi zanijemili osim Mihajla koji je dotrčao do Stefana da bi ga on primio u ruke,  brbljajući o poklonima koje je dobio. 

“Zdravo svima” osmjehnuo se,  ali taj osmjeh nije izbrisao umor s njegovog lica. 

“Nisam znala da ćemo imati društvo večeras.  Zdravo,  ja sam Vladana” pružila je ruku Stefanu. “Ovo je moj suprug Ivan”

“Drago mi je,  ja sam Stefan” pružio je ruku oboma i gledao u dječicu iza koja su bila u svim svijetu tek po nekad znatiželjno pogledavajući u stranca pored sebe.
Vladana je ni malo damski otvorenih usta zurila u mene čekajući da joj objasnim od luda ovaj muškarac kod mene. Nije mi promaklo kako ga je skenirala na brzinu zagledajući u tetovažu na lijevoj ruci koja se gubila pod kratkim rukavom majice.  Umalo sam prasnula u smijeha,  ali sam se ugrizla za obraz. 

“Stefane,  smjesti se.  Želiš li večerati? Kafu? Pivo ili nešto drugo” ignorisala sam drugaricu i posvetila se njemu.  Sjeo je pored Ivana i dalje držeći Mihajla.  Bili su nevjerovatan prozor za oči a moje srce je pjevalo u ritmu kao da ga doziva.  Zar je moguće da je ljubav porasla još više i da je čežnja dosegla limit?

“Kafa i pivo će biti u redu” toplo mi se nasmješi i sva toplota što od  vina što od njega,  udari mi u obraz i brzo odem u kuhinju dok nisam izgorela.
Smješkam se sama sebi kao nekakva školarka i kuvam kafu.  Tako me obradovao što je došao, a tek Mihajla... Ne znam kad sam se zadnji put osjećala ovako... Zapravo to je bilo kad sam bila s njim.  Čovjek ima nevjerovatan uticaj na moja čula i voljela bih kad bi to mogla bar mali prikriti pred drugom ljudima. 

“Jebote, Aleks... Kad si pričala o njemu mislim da  nisi rekla baš sve...  Kučko mala.  Umalo sam zaslinila kad mi je pružio ruku. Volim ja Ivana mnogo,  ali ovaj tvoj je... Mljac. Srećnice” više sam nego svjesna kako on izgleda,  ali nikad to nisam baš toliko isticala. Više mi se sviđao onaj dio njega koji nije bio dostupan svima.  Voljela sam način na koji se ophodio prema nama,  kao i najsitnije momente u kojima je magija bila blaga za riječ kojom bi opisala kako sam se osjećala. 

“Rekla sam ti da je privlačan i zgodan. Između ostalog, on mi je godinama bio prijatelj i nikad nisam na njega gledala kao na objekat požude dok se nismo skontali” sipam kafu u šoljicu i stavljam na tacnu,  potom uzimam pivo i čašu.  “Možda sam ti trebala pokazati sliku ili dvije,  ali sam ih ljubomorno čuvala za sebe”

“Trebala si jer bih bila bar malo sprmnija na ovo” pokaže rukom prema dnevnoj sobi.  Bacim pogledam na sat i vidim da je pet do dvanaest. Stigao je baš na vrijeme, a ja sam ta koja sad ne zna kako da se ponaša.

Kad sam  spustila kafu na sto Mihajlo je sjedio pored jelke sa ostalima a između njih je bilo mnogo slatkiša. Prepoznala sam neke od njih i znam da im je to on dao,  a da se Ivan samo složio.

“E pa društvo,  još malo i ponoć je. Ti si neplanski došao,  taj da si zakinut za poklon ali to ćemo sutra da ispravimo kad se naspavamo” Vladana je podigla čašu.  “Pa da još jednom u ovoj godini nazdravimo za ljepše dane”