Potraži Me - drugi dio serijala Plamen

13. Aleksandra

Da li me stvarno tako lako čita ili je to bio trenutka slabosti gdje mi je gard pao skroz i gdje sam nesvjesno iskazala ono što nisam željela?  Nisam navikla da se oko mene brine muškarac biti da mi ta briga toliko prija.  Osim toga obasipa me pažnjim onako kako bi to svaka žena željela i nisam sigurna kako ću moći bez toga. Prihvata me onakvu kakva jesasa,  s svim manama koje nosim sa sobom. Tako je dobro biti nečiji centar svijeta i u isto vrijeme voljena toliko.  Po nekad me baš bude strah da ću se probuditi iz svega ovog i shvatiti da je java daleko crnja od one praznine koju sam  imala ranije.  Prije njega.
Sad mi se  čini da je ti bilo tako davno,  kao da je prošao cijeli jedan život od tad,  a ne mjeseca dana.  Tako je lako naviknuti se na dobre stvari. Došao mi  je kao nagrada za prošlosti i zvijezda vodilja za budućnosti. Došao je kao ljubav koju sam oduvijek željela,  ali nisam znala da postoji.  Trebala sam ga pažljivije čekati i strpljivije tražiti,  a ne ići glava m kroz zid. Još ne  mogu vjerovatni da sam bila glupa toliko.  Kako postanemo slabi i neracionalni kad nekog volimo,  kad glava ne misli nego srce i kad sebe samo u potpunosti kako taj neko nije je vrijedan toga.

Mišina na reakcija na današnje planove je bila nevjerovatna. Bio je van sebe od sreće. Skakutao je i vrištao sav radostan,  onako kako to samo djeca znaju. On je želeo svoj dan pored Stefana a moja ne sigurnost je isparila kad je kleknuo da me moli obećavajući kako će biti dobar i poslušan. Onda je rekao i tati isto pokušavajući dobiti podršku i pomoć, tako da sam na kraju pristala.  Nikad nikom nisam ni dozvolila da se Miši približi ovoliko.  Mihajlo mu iz nekog razloga vjeruje i često ga spominje. Biće oni danas u redu. 

Mama u on su sjedili na zadnjem sjedištu i pričali,  a tata je kuckao prstima po naslonjaču među nama.  Zabrinuto je za Anđelu,  alu bar je došla sebi.  Znam da neću moći biti tu dok ona ne izađe iz bolnice,  ali mogu da je posjetim svaki dan.

“Vjeuješ mu” pita me i znam da sr to odnosi na Stefana.

“Da.  Vjerujem” kažem odlučno i njegove usne se razvuku u osmjeh. 

“Dijete moje,  u životu ćeš teško naći nekog kao što je on.  I  trebaš mu vjerovati.  Imate vi nešto posebno što vas drži tako skupa” već sam stigla do grada i nisam mogla nastaviti pričati o njemu i mom životu.

“Znam tata.  Pričaćemo drugi put o tome.  Kad budemo kući” i sami.

Nije ništa rekao samo kimnuo glavom i opet se zagledao prema vani.

Stefan nas je dočekao ispred radione i uzeo Mišu od mene. Nosio je majicu kratkih rukava umazanu prerađenim uljem i radnje hlače.  Privlačan je do bola, a moji hormoni divljaju kao nikad do sad.

“Zvaću vas da vidim kako vam ide” nagnuo se prema meni i poljubio me u obraz.
“Ići će nam odlučno.  I nemoj tako da me gledqš kad nismo sqmi jer mi svašta pada na pamet” šapne mi i trncu mi zaokupe cijelo tijelo. 

“Stefane... Prekini” procijedim jer znam da je i te kako svjestan svog uticaja na mene. On se nasmije i pogleda u Mihajla.

“Bićemo mi dobro, zar ne” pita ga.

“Mama, mi nismo mali” sav ponosan viče.
Mahnem im obojici i krenem. 

U bolnici smo zastali Ognjena, bio je neispavan, umoran i trebao je brijanje.  Seka se pribudila u utorak i stanje je bilo stabilno.  Uspjela sam ga natjerati da ode i da se sredi ali je insisturao da je vidi prije nego to i uradi.  Tog čovjeka ni sam Bog ne bi mogao zaustaviti u tome.  Toliko ju je volio. 

Kad smo napokon ušli kod nje, mama je  kao i obično plakala kao kiša.  Tješila sam je koliko sam mogla, a kad se napokon smirila počela je normalno da priča.  Seka je bila bolje ali trebati će vremena da se oporavi,  a ovdje će biti još sedam dana sigurno.  Sreća njena pa nema trajne posledice.  Mama je izašla s tatom na  vazduh,  a Ognjena nije još bilo.