Potraži Me - drugi dio serijala Plamen

17. Aleksandra

Svaki dan mi je postao istu, samo duboko u meni negdje tinja krivica zbog toga. Ja sam nas dovela u ocu situaciju, sad ne znam kako dalje.

Koračam iza Mihajla hodnikom i idemo prema stanu. Slušam kako je proveo dam u školu i tiho se zahvalim Bogu zato što se nije povukao u sebe nakon onog incidenta kod mojih, ali sam mu morala i te kako objasniti neke stvari vezane za Vedrana. Prihvatio je činjenicu da mu je otac loša osoba, ali da je siguran sa mnom ovdje i da ne može doći do njega. Mišo je imao mnogo pitanja i svako malo je poredio Vedrana sa Stefanom, a na taj način moj sin je nehotice dirao pulsirajuću ranu u mom srcu. Ne zna koliko noći sam preplakala od kako smo došli i da ni jednu noć pred spavanje ne prskočim pomisliti na njega. Poželim i da ga nazovem, samo da mu čujem glas i da se uvjerim da je dobro, ali bio je tako ljut na mene i tako povrijeđena, ja sam ga povrijedila.

"Jesi li gladan" on odmahne glavom i odmah otišao do kupatila. Dok je on prao ruke ja sam sebi kuvala kafu i gledala kroz prozor. Prošlo je mjesec dana od kako sam se vratila i od kako pokušavam dovesti svoj život u red. Ništa nisam postigla osim što radim i što sam Izgubila na težini. Jadan način da vratim figuru kakvu sam imala ranije, ali ne mogu sebe natjerati da budem ono što sam bila ranije.

Ubacim šećer u šoljicu i promiješam vrelu tekućinu pa idem do dnevne sobe gdje se Mihajlo igra sa autom moji mu je Stefan dao a na glavu mu je i kačket koji je od njega dobio.

Ćutim i osjećam peckanje u očima pa samo pojačam televizir i prebacim na muzičku kanal. Ne pimaže mi ni to što vani pada kiša i sama po d bi mi muti raspoleženje. Danas sam pod bno osjetljiva, zvala sam mamu da vidim kako je, pričala i sa tatom. Nedostaju mi moji jer sqm navikla bar jednom mjesečno da ih vudim, oni sad ne mogu kod mene a ja ne mogu kod njih. Seka radi i dobro joj ide, ne može doći. Čak ni na krsnu slavu ne mogu da im odem. Još nikad mi nije bilo ovako.

Nikad se u životu nisam bojala kao što se bojim sad niti sam se osjećala usamljenije. Moji strahovi su nadvladali moju volju i obuzeli su me. Ne mogu da se nosim da svim što me skoliko tamo i nemam dovoljno hrabristi ostati i pobjediti. Zato sam kao kukavica okrenula leđa svemu žrtvujući i dobro i loše što sam imala. Znala sam da će Stefan na kraju biti povrijeđena i sama sam se usudila sanjati nemoguće. Dala sam iluzijama da mi daju nadu a samo jedan crno trag prišlosti je uništio sve ono što sam stvorila za sebe i još mi oduzeo i ono malo hrabrosti što sam imala. Jedva sam uspjela da obnovim svoje samopouzdanje i izgradim se kao osoba, a Vedran mi je po drugi put oduzeo sve to.

"Mama, zašto nas Stefan ne zove" ukočila sam se. Nije me do sad pitao za to nikako.

"On ima mnogo posla dušo. Zauzet je" ruke mi zadrhte i ni malo oprezno spustim kafu na što i ona se prošle po stolu.

"Čuo sam vas... Kod babe. On se neće vratiti. Bio je tužan kad me zagrlio. Rekao mi je da budem dobar i da te čuvam umjesto njega. Ja ne znam kako se čuva mama, a on je bio velik i on je mogao da te čuva" tiho sam zajecala. Suze su s u potocima slile niz moje lice i grudi su me na udah boljelje.

Uzela sam Mišu i pokušala da smanjim jecaje pa ga poljubila u kosu koja je opet bila zrela za šišanje.

"Po nekad odrasli ljudi jednostavno moraju da budu odvojeni i ne mogu biti zajedno. On je divan čovjek, ali ja i ti pripadmo ovdje. Vidimo si šta je bilo kad smo zadnji put bili tamo" ćutao je i zamišljeno gledao u jednu tačku. Obrve su mu bile spojene koliko se mrštio i ništa nije govorio. "Znam da voliš ići tamo, ali imaš i ovdje prijatelje. Možeš ići da se igraš kad god poželiš i vodiću te gdje god budem mogla"

Znam da mu to ništa ne može zamjeniti srlo kod mojih i da on ne shvaća još uvijek neke stvari. Šest mu je godina, ne mogu nevino djeluje srce trovati mržnjom i niti dušu hraniti ružnim stvarima. Može on razumjeti ono što treba znam ja to.