RIJEDAK ZAČIN 💗 završeno 💗

2. poglavlje

         

- Tata, ne traži to od mene. - jedine su riječi koje sam uspjela tiho i bojažljivo prevaliti preko usana.
Ništa nije pitao, ništa mi nije odgovorio. Težak teret  tišine pritiskao me je više od bilo kojeg očeva prijekora. Da me je pljusnuo, lakše bih podnijela šamar i fizičku bol od tišine koja mi se uvukla u tijelo i prodrla do kosti. Nijemo smo se vratili do kuće u kojoj nas je na trijemu dočekala nasmiješena majka, držeći u rukama čokoladnu rođendansku tortu s osamnaest svjećica koje su veselo  plesale i pozdravljale suton. Sunce je zalazilo iza očevog žitnog polja, a ja sam teškom mukom skupljala snagu ne bih li nekako uspjela puhnuti i ugasiti sve svjećice odjednom, da barem majku ne razočaram. Otac je provukao ruke kroz kosu, duboko uzdahnuo i ne okrećući se otišao u kuću.
Majka i ja sjele smo na udobnu kutnu klupu presvučenu baršunastom navlakom tamno zelene boje. Večer se polako spuštala i prikrivala tugu koja  je poput tamne sjene zaposjela moje lice. U očima su mi se skupljale suze.
- Što se je upravo dogodilo između vas dvoje?
- Mama, slomila sam mu srce!
- Kako, pobogu?
- Ja ... zaista ... nisam to željela. Ne danas, na moj osamnaesti rođendan. Da me barem ništa nije pitao, mogli smo uživati u torti, nas troje.
- Aleksandra, je li te čime povrijedio?
- Ne, majčice, naprotiv. - odgovaram sad već kroz suze.
- Hoćeš li mi, dušo, napokon reći o čemu se radi ili ćemo samo sjediti ovdje kao dvije lude? Ja s tortom koja mi se otapa u rukama, a ti sa suzama koje natapaju tvoje prelijepo lice.
- Iznevjerila sam njegova očekivanja, mama. Tata je očekivao da ću preuzeti njegov posao. Znam da je još rano za to, u naponu je snage i još dugi niz godina će se njegov zapovjedni glas prolamati dolinom i buka njegovih strojeva će nadglašavati sve ostale. Ali u budućnosti ... ne, ne vidim se ovdje!  Nema sreće ni uspjeha ako nešto radiš pod prisilom, samo da bi zadovoljio formu.
- Aleksandra, sve će biti u redu. Ništa još nije izgubljeno. Pusti da ja razgovaram s njim. Još si premlada za  teret i odgovornost koju je Stjepan pokušao prebaciti na tvoja leđa.
- Ne, mama. Ne želim da se vas dvoje svađate zbog mene. Mlada sam, to je istina. Ali i dovoljno zrela da mogu odlučiti što želim. Sigurna sam, kako sada, tako i za pet, deset ili više godina, da ovo nije život koji bi me usrećio. Ne možeš kišu spriječiti da pada ni sunce da uvečer nestane iza horizonta. Koliko god se trudili, nećete me zadržati ovdje. Jednostavno ne mogu ostati. Ne vidim se kao vlasnica farme. Ni kao kućanica poput tebe.
- Što zamjeraš mojem pozivu? - pogleda me svojim umornim tamnosmeđim očima, uokvirenim prvim borama.
- Toplo pozdravljam tvoj izbor, mama. Ali ni to nije ono u čemu vidim sebe. Ti si sve podredila tati i meni pa ako je to ono što te usrećuje, ja sam još sretnija zbog tebe. Pogledaj me u oči, mama! - uzela sam njene obraze između svojih dlanova i poravnala joj oči s mojima. - budi potpuno iskrena i odgovori na moje pitanje : želiš li zaista da mi život prođe s pregačom oko struka ili u radničkim hlačama?
Nijemo me je gledala, ne skrivajući suze u svojim očima.
- Aleksandra, dijete drago ... znaš da ti želim samo najbolje. - privukla me je na grudi i ja briznuh u nezaustavljiv, oslobađajući plač. Majka je uvijek na strani djeteta, opet me je na to podsjetila. Čvrsto me je stiskala uza se i pustila da joj na grudima isplačem sav svoj osamnaestogodišnji teret. Ostala je samo mala suzna mrlja na njezinoj bluzi. I veliko olakšanje na mojoj duši.
Tiha i samozatajna, moja je majka požrtvovnošću vrijedne pčelice svakodnevno držala na svojim leđima tri kuta naše ogromne obiteljske kuće. Otac je mogao potpuno rasterećeno cijele dane provoditi na imanju, prepuštajući svu brigu oko vođenja kućanstva svojoj životnoj suputnici i najboljoj prijateljici. Sve dok nije ostala trudna, moja je majka svakodnevno odlazila na posao u obližnji gradić. Nekoliko neuspješnih pokušaja da savlada vještinu vožnje automobila uvjerili su je da to jednostavno nije za nju. Otac ju je svako jutro vozio i u kasnim popodnevnim satima dolazio pred mali odvjetnički ured svojim crvenim karavanom po nju. Usput bi obavili kupovinu i vratili se kući. Nakon večere, kuhala bi za naredni dan i umorna legla na počinak. I tako svaki dan, dan za danom. Gledajući obiteljske albume nastale prije mog rođenja, upoznala sam  majku iz nekih drugih vremena, sa širokim osmijehom na ljepuškastom licu uokvirenom poslovnim punđama. Visoke potpetice, decentna šminka i suknje do koljena bili su njen zaštitni znak. Blistala je u sigurnosti tatinog zaštitničkog zagrljaja. Na svakoj sam slici vidjela ljubav i poštovanje. I ta ljubav s obiteljskih fotografija nije do danas iščezla. Toplina kojom govori o mojem ocu i sjaj u očima kad joj se približi, njegovo ophođenje prema njoj s divljenjem i nježnošću naučili su me da prava ljubav nikad ne umire. Oni su bili obrazac koji sam željela za sebe, kad jednom dođe vrijeme za to.
Nikad ju nisam pitala zašto je napustila posao. Moja pretpostavka bila je da se htjela u potpunosti posvetiti porodici i odgoju djeteta. Ta verzija bila mi je jedina ispravna i najlogičnija. Posao odvjetnika iziskuje mnogo izbivanja i sate mukotrpnog i iscrpljujućeg rada, stotine pročitanih stranica u proučavanju različitih slučajeva u pronalaženju rješenja za one na kojima je radila. I što je najvažnije, odvjetnik si dvadeset četiri sata dnevno, posao ne završavaš onog časa kad staviš ključ u bravu i napustiš ured. A ona je bila majka, u punom značenju te riječi. I odana supruga. Da kažem požrtvovna, bojim se kako će mi to zazvučati. Ne želim priznati sebi da se je moja draga majka bilo čega odrekla kako bih ja imala što lagodnije djetinjstvo. A imala sam ga, besmisleno je poricati. Unatoč svim obavezama na imanju, svako ljeto dva tjedna proveli bismo na moru. Svake godine na drugom mjestu. Opušteno i puneći baterije za preostali dio godine, moji su roditelji uživali u svojem odmoru. Uživali su u meni, malenom bucmastom trčkaralu koje im se poput priljepka držalo za ruke. Uživali smo u svim blagodatima naše prekrasne Jadranske obale. Zahvaljujući njima zavoljela sam more i naučila koliko je potrebno napraviti predah, uzeti zamah i napuniti tijelo energijom, ako želiš bez posrtanja nastaviti dalje i biti uspješan u onome što radiš.
Zimi bi nas teta, tatina sestra, tjedan dana ugostila u planini. Snijeg, hladnoća i sanjkanje nikad nisu bili moj prvi izbor. Srećom, tu je bila teta, draga usidjelica, koja me je obasipala svojom ljubavlju. I nekolicina drage dječice iz susjedstva s kojima bih se spuštala niz padinu i mokra poput miša, crvenih obraza i promrzlih prstiju, uz ciku i vrisku dočekala noć.
Planina je noću nijema i prije nego bih utonula u san čula sam samo vlastito srce kako kuca u mračnoj sobi. I zavijanje gladnih vukova u daljini. Nije me bilo strah, moji roditelji spavaju u sobi tik do moje. Prisutnost im osjetim kroz debele zidove i znam da nisam sama. Mirno se predajem carstvu snova i spokojna tonem u san. Uvijek sanjam u boji, snovi su mi uvijek prelijepi i sretna se budim. Ja sam zaista sretno dijete svojih dragih roditelja.