RIJEDAK ZAČIN 💗 završeno 💗

17. poglavlje

U životu je najvažnije zadržati duševni mir, pronaći sreću u sitnicama i okružiti se ljudima koji nam svojim pozitivnim stavom svakodnevno donose veselje i radost, ne tražeći ništa materijalno zauzvrat. Krenuvši na trodnevni radni izlet u Graz upoznala sam Nou. Neznanac koji je imao sve što sam priželjkivala kod muškarca, tiho i neprimjetno uvukao mi se pod kožu i zaposjeo svaki djelić mojeg uma.
I jutros sam se probudila, a dogovorena kava i doručak s njim bili su moja prva misao. Protežem se na ležaju u boravku i zaboravljam na Feđu koji spava u mojem krevetu. U obavljanju jutarnje toalete prekida me poznata melodija. Mobitel. Noa zove! Zaogrnuta toplinom u iščekivanju njegovog dragog glasa, uspostavljam vezu.
- Dobro jutro, Noa.
-Dobro jutro, ljepotice. Kako si spavala?
- Ne kao prošle noći, ali solidno.
- Jesi li spremna? Vrijedi li naš dogovor?
- Daj mi još koju minuticu.
- Nemam ništa protiv minutice, pričekat ću te u stanu ako mi otvoriš. Ispred vrata sam.
Ne nalazeći ništa sporno u tome što Feđa spava u mom krevetu, puštam Nou u stan. Ovlaš me poljubi u obraz i obgrli oko struka. Nisam ni pokušala uzmaći, godio mi je njegov dodir i usne na licu. Ugodno me je iznenadio svojim dolaskom, iako smo dogovorili da ćemo se naći u malom mirnom kafeu na uglu nadomak hotela. Noino mi prisustvo godi. Bilo gdje.
- Dobro ti jutro, još jednom. - gledam ga u oči i posve spontano mu se primičem bliže. Neodoljiva potreba da ga osjetim cijelim tijelom nagnala me je na taj potez. Priljubljujem se uz njegov torzo i odižući se na prste, zavlačim mu ruke u kosu. Topao je i mirisan. Pod naletom feromona tražim mu usne. Stapamo se u nježan, očaravajući poljubac koji budi sva osjetila. Predajem se trenutku i nestajem u Noinom naručju, izgubljena na njegovim usnama.
Trenutak koji sam poželjela da traje čitavu vječnost naglo i vrlo neugodno je prekinut.
- Ne dajte se smetati! - tišinu je prekinuo Feđa čiji je glas odjeknuo poput bombe. Naglo sam se odmakla od Noe, kao da sam uhvaćena u zabranjenoj radnji. Posramljena, nijemo sam gledala kako se Feđa bahati odjeven samo u bokserice, suvereno i samouvjereno se krećući po apartmanu. Znala sam da je Feđa hodajuća nevolja, ali da će se umiješati između mene i Noe, to nisam mogla ni sanjati. Stojim između dvojice muškaraca i smišljam što reći. Neugodna tišina potvrđuje da je ružan san postao stvarnost. Noa začuđeno gleda Feđu, Feđa se zločesto smješka, a ja zbunjeno pokušavam progovoriti nešto prikladno i suvislo. Ogromna knedla u grlu stisnula mi je glasnice i iz mene izlaze tek piskutavi, neartikulirani zvukovi. Voljela bih da se sad probudim i shvatim da je sve ružan san. Neugodnu tišinu prekida Noa i potvrđuje da ne sanjam.
- Aleks, hoćeš li me upoznati s mladim gospodinom? - da je vrisnuo, viknuo ili me pljusnuo, lakše bih sve podnijela od ovog pristojnog obraćanja. Kako da mu objasnim? Kako da mu predstavim Feđu? Misli, brzo misli. Svako odgađanje čini me sve više krivom. Trenuci dugi kao sati, a ja sam i dalje rastrgana između dvojice muškaraca, jednog koji mi puno znači i ne želim ga izgubiti ni pod cijenu gubitka vlastitog ponosa i drugog koji se u najnepovoljnijem trenutku vratio u moj život i upravo ga okreće naglavce. Gubim glavu ispunjena osjećajem krivice. Zaista ne znam što ću reći Noi, a on i dalje strpljivo i hladnokrvno stoji i čeka.
- Noa, mladi gospodin je Feđa, poznanik iz studentskih dana. Feđa, dozvoli mi da ti predstavim Nou. - promuklo, kao da se probija iz ruševina, zvuči moj glas u pokušaju da mirno izbjegnem mogući incident. Muškarci su mlako jedan drugome pružili ruke uz neiskreno "drago mi je". Pokušavala sam dokučiti na koji način me Noa sad doživljava i što misli o meni. Izraz lica mu je kamen i hladan, ni traga nema više onom Noi koji me je još maločas nježno i strastveno ljubio.
- Oprostite, nisam znao da nešto prekidam. Trebala si mi reći, Aleks. - da su ovo bile Feđine riječi, sve bi bilo u najboljem redu. No on je nezainteresirano gledao kroz prozor, nakaradno vulgaran u svojem poluodjevenom izdanju, dok sam ja smišljala kako se izvući iz neugodne situacije u koju sam se sama uvalila još sinoć, dopustivši Feđi da ovdje prespava.
- Noa, nisam ti imala što reći, ništa ne prekidaš.- moj glas nije zvučao nimalo uvjerljivo.
- Ne moraš mi ništa objašnjavati. Nisam ja od jučer. Možda se jednom negdje sretnemo u drugim okolnostima pa ćeš mi objasniti. Sad vam zaista ne želim smetati. Ugodan vam dan želim. - bez mogućnosti da bilo šta kažem, naglo je zgrabio jaknu koju je prebacio preko jastuka mojeg nepospremljenog ležaja i naglo napustio stan. Potrčala sam za njim, a vrata koja je naglo zalupio za sobom umalo da me nisu udarila po nosu.
- Noa, nisi razumio! Sve si krivo shvatio! Molim te, vrati se i bar me saslušaj, onda me osuđuj! - Uzalud sam dozivala Nou, očajna i kroz suze. Vrata lifta su se zatvorila i on je nestao. Sjela sam na stepenice s glavom u rukama, podupirući laktove koljenima. Skvrčena u tom položaju ispustila sam krik iz grla i krupne suze krenule su mi niz lice. Nisam ih ni pokušavala zaustaviti. Je li vrijedan mojih suza, ako je tako bezobzirno pobjegao, ne pruživši mi priliku da mu objasnim? Jesam li ja zavrijedila njegovu pažnju, nakon što je zatekao onaj prizor u stanu, ni ne pokušavajući mu na vrijeme reći za Feđu u mojem krevetu?
Mogu se kladiti da Noa nije vidio raspremljen krevet u dnevnoj sobi. Jedino što je vidio bilo je polugolo Feđino tijelo koje drsko maršira po stanu. I što je trebao pomisliti? Ono što bi svatko u tom trenutku prvo pomislio. A Feđa nije puno pomogao oko toga da Noa shvati situaciju onakvom kakva je zaista bila. I zato ga opet počinjem mrziti, jer ponovo sam uvučena u neprilike zahvaljujući njemu.
Vratila sam se u stan lica podbuhla od plača. Vrijedi li se raspravljati s Feđom? On će ionako tvrditi da nije nizašta kriv.
- Mrzim te, mrzim te, Feđa! - stisnutih pesnica zaletjela sam se s vrata pravo na njega i krenula ga udarati u prsa. Nije se ni pomaknuo. Presitna sam ja riba za njega! Tugu je zamijenio bijes i opet bih ga najradije vidjela mrtvog. Dođe niotkud i uništi mi i ovo malo zrnce sreće koje sam bojažljivo nosila na dlanu, prepuna strepnje da mi ne ispadne i razbije se u još sitnije komadiće.
- Smiri se, Aleksandra. Nije to ništa što se ne može popraviti. Ako mu je stalo, potražit će on tebe čim se malo ohladi! - Feđa mi polako obuhvati zapešća i odmakne me od sebe. - Prelijepa si i kad plačeš ...
Njegove me riječi nisu umirile, a laskanje je polučilo upravo suprotan efekt. Ako je zamišljao kako ću se sad, iznenada slomljena i ostavljena olako baciti u njegovo naručje, gadno se je prevario. Nisam više ona naivna glupačica koja je prešutno kimala na svaki njegov mig. Vrijeme se je promijenilo, a i ja s njim.
Grubo lupanje po vratima prekinulo me je u pokušaju da svoje misli naglas izreknem pravo Feđi u facu. Baš kad sam odlučila sve mu skresati u lice, ne birajući rječnik dobro odgojene i školovane žene koja još uvijek drži do sebe, s vrata se začula grmljavina :
- Otvarajte, znamo da ste tu! Ovog puta nam nećete pobjeći!
Vrata su se uz bučni tresak širom otvorila i u stan su uletjela četvorica naoružanih muškaraca. Feđa i ja više nismo bili tamo.