RIJEDAK ZAČIN 💗 završeno 💗

12. i 13. poglavlje

Nije mogla izdržati nasilnički nalet i našla se je u najodvratnijem poljupcu ikada. Puna gađenja, udarala ga je po ramenima, ali on nije prestajao. Pored njih su prolazili ljudi na svojem putu do toaleta, ne obraćajući pažnju na njih. Malo grubosti u noćnom klubu uobičajen je prizor za stalne posjetitelje. A ona nije mogla signalizirati da se radi o grubom pokušaju silovanja, zarobljena u čeličnom stisku i ustima koje joj je neznanac zatvorio svojima. Uzurpirao je njezin prostor i nastavio svoj pohod rukama i usnama po njezinom tijelu. Koljenom joj i dalje grubo razdvajajući butine pritiskao ju je uza zid.
"Misli, Aleksandra, brzo misli ... "
Neznančev mobitel je zazvonio u trapericama i zavibrirao joj na butini. Iskoristila je trenutak iznenađenja i njegove nepažnje kad je posegnuo rukom u džep,  te ga snažno koljenom odvalila u nabreklo međunožje.
- Eto ti, gade napaljeni!
Neznanac se zgrčio od boli i savio do poda s prestravljenom grimasom na iznenađenom licu. Nije to očekivao! Činilo se da će mala biti lak plijen. Prevario se, očito je ovaj puta totalno krivo procijenio.
Aleksandra je oteturala niz hodnik ne okrećući se prema napadaču koji je bolno stenjao i urlao. Dobio je što je tražio! Nije bila svjesna snage koju posjeduje sve dok nije došla u situaciju da se sama bori za sebe. Spasila se je!
Žurno je napustila još uvijek krcat noćni klub i potrčala u noć. Iako joj je alkohol naglo ishlapio iz tijela u borbi s napadačem, trčala je mokrim pločnikom posrčući u skliskim balerinkama. Spoticala se i teturala, ali želja za slobodom dala joj je nadnaravnu snagu i napredovala je unatoč preprekama koje su ju usporavale.
"Bože, kako mi nedostaju roditelji i majčin zaštitnički zagrljaj!"
Potrčala je uskom strmom uličicom skrivajući se pred strancem koji ju je cijelu večer promatrao u kafiću ne skidajući pogled sa svake njene kretnje. I pružio je ruke za njom, pogrešno tumačeći njezine signale. Bila je sigurna da ih nije ni odašiljala, ali stranac je mislio drukčije. Grdno se je prevario. Žena sama u kafiću ili noćnom klubu nije nužno lak plijen i nije roba izložena na "izvol'te". Drznika će bolne prepone još nekoliko dana podsjećati na to. Bolno je naučio lekciju, a drugo nije ni zaslužio.

13. poglavlje

    Kao što sam već spomenula, kroz moj dosadašnji život nije prošlo puno muškaraca. Prvi razlog su moje godine. Još uvijek imam dovoljno vremena za istraživanje i pronalaženje srodne duše. Drugi, nikako ne manje važan razlog je taj što sam se do sada uvijek razočarala u muškarcima. Bilo da sam očekivala previše, daleko iznad onoga što su mi mogli pružiti, bilo da su bili ljigavci i nasrtljivci. Uglavnom, moja iskustva s muškim dijelom populacije nisu baš ugodna i pristupam im s rezervom. Ne vjerujem im ni kad mi darove nose. Tada pogotovo! Odluku da se neću nikada zaljubiti kao kulu od karata je vješto srušio Feđa. Ali kako sam kasnije shvatila, moja je zaljubljenost u njega više bila zaluđenost i nakon što je otišao bila sam slobodna. Oslobođena okova koji su me stezali i sputavali da krenem dalje. Izašla sam iz te veze naglo kao što sam i ušla. Potpuno neočekivano i naglo. Možda je tako i najbolje. Bez suvišnih riječi. Da je vrijedilo, trajalo bi. Da mu je značilo, potrudio bi se ostati. A da je meni bilo stalo, boljelo bi. Ništa od navedenog. Kraj epizode za koju sam mislila da je ljubav donio mi je osjećaj olakšanja. Posvetila sam se fakultetu, povremeno otišla na piće sa ponekim kolegom s faksa. I to je sve. Muškarci me jednostavno nisu privlačili. Ostavljali su gorak okus u ustima i veliki nered za sobom. A ja nisam željela uvijek iznova praviti red u svojem životu nakon njihovog odlaska. S njima je lijepo, ali bez njih je puno jednostavnije.
U rekordnom roku završila sam fakultet i vjerojatno bi roditelji bili ponosni na mene da među nama nisu bile prekinute sve veze. Srušila sam mostove bez mogućnosti povratka. Nisam se pitala kako su ni što rade, baš kao što nisu ni oni pitali za mene. Samo je ponekad srce zaboljelo jače.
Zaposlila sam se odmah po završetku studija. Tvrtka koja se bavi dizajnom prepoznala je moje kvalitete, prije svega talent i entuzijazam. I nisam ih razočarala, ni u jednom segmentu. U savršenoj simbiozi funkcionirala sam s kolegama, ne zbližavajući se ni s kim više nego li je to posao od nas tražio. Zadovoljna svojim poslom gradila sam karijeru posvećenu pozivu, zatvarajući se u slobodno vrijeme sama u sebe i u svoj svijet koji sam počela graditi još u obiteljskom gnijezdu. Sama sebi dovoljna, bez mogućnosti razočaranja. Za sva posrtanja potrebno je dvoje. Ja sam se ogradila i hitala nezaustavljivo prema naprijed. Nenametljiva i uvijek pomalo zatajna, nisam kolegama na poslu davala priliku da debatiraju o meni. Što manje mrvica dobiju, manje će tražiti od mene u budućnosti.
Ne vjerujem da je vijest o mojem odlasku u Graz prošla nezamijećeno, ali nije bilo vidljivih tragova o tome da je izazvala bum. Znatiželjnici su se suzdržali od ispitivanja, a oni u kojima se eventualno pojavila zavist nisu imali materijala kojim bi me ocrnili i eventualno spriječili moj odabir. Što se odgovornih ljudi na vodećim položajima u tvrtki tiče, za njih sam bila najizgledniji kandidat. Moja djela govorila su mi u prilog i izbor je bio najlogičniji. Zaljubljena u posao koji radim, bez prisile ću i ovaj projekt uspješno odraditi, u to uopće nije bilo sumnje.
I dok bi nekog drugoga vjerojatno uhvatila euforija, ja sam i dalje zadržala čvrsto tlo pod nogama, rutinski i savjesno obavljajući svoje zadaće. Ništa manje od mene se nije ni očekivalo. Iako sam povremeno odlepršala u oblake, kad je posao u pitanju bila sam savjesna i predana osoba. Nisam dozvolila da mi drugi nameću svoje mišljenje, ali nisam se ni ja nametala. Timski rad pričinjavao mi je zadovoljstvo, a najradije sam surađivala s Karlom. Naša suradnja i neupitno razumijevanje donosili su nevjerojatne rezultate. I profit. A kad je biznis u pitanju, ništa nije važnije od profita. Kad statističari obave svoje iscrpne analize, najvažnije je ono što ostaje na kraju kad se podvuče crta. Karlo i ja najviše smo doprinosili da brojka ispod crte ostavlja impresivan dojam. S puno nula na kraju.
Ni strah od letenja nije me spriječio da odem u Graz. Od prve vijesti o tome hrabrila sam samu sebe uvjeravajući se da pravi cilj opravdava i malo pretrpljenog straha. A ima li boljeg cilja od trodnevnog boravka u elitnom društvu najpriznatijih stručnjaka iz branše? Bit će mi to nagrada i šećer na kraju leta uspješno privedenog kraju. Tad još nisam znala da će mi nagrada doći uobličena u Nou, mladića koji me je za vrijeme leta držao za ruku i uspješno otklanjao sve strahove. Uz Nou osjetila sam prijeko potrebnu sigurnost, a toplina kojom me je privukao srušila je zid koji sam čvrsto sagradila oko sebe. Noa je oslobodio uplašenu ženu u meni i dao mi povod da opet počnem vjerovati u čuda. I u muškarce. Ako je istina da svatko od nas ima svoju srodnu dušu koja može živjeti u bilo kojem dijelu svijeta i da ćemo ju sresti bilo kad tijekom života, ja sam svoju pronašla na letu za Graz.
Noa je neposredan, zabavan i iskren. Posjeduje "ono nešto", tajanstveni sastojak ili rijedak začin koji mu daje posebnu privlačnost. Osvojio me je bez previše truda, spuštenom rukom na moju za vrijeme najvećih turbulencija. Ulio mi je sigurnost i toplinu u dubinu duše. Njegov pogled i svaka riječ topile su me kao čokoladu, potresajući me daleko ugodnijim turbulencijama od onih kojima smo bili izloženi na letu.
Iako smo išli na isti simpozij, interesne zone nisu nam se poklapale i bila je zaista vrlo mala mogućnost da se tamo sretnemo bez prethodnog dogovora.
- Aleks, daj mi broj svojeg mobitela. Volio bih popiti piće s tobom kad sletimo u Graz, ako želiš.
- Nadam se da neću biti previše umorna. - ostavila sam mu prostor ispunjen nadom, ne pristajući odmah ni olako na njegovu ponudu.
- Umorni ćemo biti, to je sigurno. Već sad znam da ću zaspati kao stara kornjača nakon što se smjestim i istuširam. Jedno kratko, ne odveć vremenski dugo piće nas neće ubiti. - strpljivo se je gradio i uzdizao iznad mene. Nikako nisam odolijevala njegovom šarmu. Nije me osvajao, jer nisam neosvojivi bedem. Žena sam od krvi i mesa, spremna odgovoriti na njegove nedvosmislene signale. Reagirala sam. Budila se osjetilima. Željela sam nastaviti druženje s Noom i nakon leta.
- Ok, nagovorio si me. - vadim notezić i kemijsku olovku iz torbe i zapisujem broj.
- Uvijek si spremna?
- Haha pa jasno. Nikad ne znaš u kojem će te trenutku neki šarmantni neznanac zatražiti broj telefona. Zamisli razočaranje zbog propuštene prilike u nedostatku olovke i papira! Generalna katastrofa širih razmjera!
- I bespovratno izgubljena prilika. - složio se Noa sa mnom.
- Da, da. Ne želim da mi se to dogodi i zato sam uvijek spremna.
- A jesi li pomislila na modernije načine memoriranja broja?
- Jesam, volim ovako i baš me briga! Ako ti ne odgovara, baci papirić u koš.
- Ali onda ništa od našeg pića.
- Riskiraj, šta možeš izgubiti? - zadirkivala sam ga.
- Priliku da te još bolje upoznam. A to ne želim. - znala sam da je ozbiljan. Svaka čovjekova misao može se pročitati u njegovim očima. Ja sam Nou čitala kao otvoreni dlan. I znala sam da je potpuno ozbiljan dok sprema papirić s našvrljanim brojem mojeg mobitela u džepić sa strane svoje strogo poslovne torbe. Sad je sve u njegovim rukama. Iako žarko želim nastaviti ovo veče u ugodnom društvu novog poznanika, neću prva poduzimati niti jedan korak. Isuviše me privlači, ali glavu ne gubim tek tako. Možda iz drugog pokušaja.
- Znaš li da postoje ptice koje pjevajući umiru? - okrenuo se Noa cijelim tijelom prema meni i ozbiljno me zapitao.
- A znaš li ti, momče, da bogomoljka odgrize glavu svojem partneru nakon obavljenog čina?
- Zašto mi na pitanje odgovaraš protupitanjem?
- A zašto ne bih?
- Nemoguća si! Želim te upoznati u svim izdanjima. I da, jasno da znam za bogomoljku. Čemu to pitanje?
- Pa zato jer je ovdje i sada besmisleno baš kao i tvoje.
- Pitanje je možda besmisleno, ali ne i odgovor. - počeše se Noa po glavi sa zabrinutim izrazom na licu.
- To vrijedi samo za bogomoljke, nitko drugi to ne radi.
- Jesi li sigurna? Kako ću znati da prva djevojka s kojom budem vodio ljubav nije bogomoljka?
- Znat ćeš, budi siguran u to.
- Svečano mi obećaješ da ću već idući puta na vrijeme prepoznati sve simptome bogomoljosti u djevojke i povući se na vrijeme?
-  Hahaha pa ti si Noa šašav skoro k'o ja. Valjda si mi zato drag. - rekla sam više nego što sam htjela, a on mi  se približi i pogleda me pravo u oči, nježno povlačeći jagodicom desne ruke crtu po mojoj lijevoj obrvi. Prst mu zahvati izbočinu na kapku, sakrivenu u obrvi.
- Što je ovo? Kako si zaradila ovaj ožiljak?
- Dječji nestašluk.
- Jel jako boljelo?
- Maaa ... stisnula sam zube. I to je posljednje čega se sjećam. - nisam željela pričati o porijeklu bolnog ožiljka, jer je Noa za mene još uvijek bio stranac, iako smo se polako zbližavali. Možda ću mu jednom ispričati. Možda.
Naš let bližio se kraju i oboje smo bili iznenađeni kako je vrijeme brzo prošlo.
-Aleks, vrijeme mi je u tvojem ugodnom društvu proletjelo za čas.
- Hvala ti što si mi pružio priliku da ti budem ugodno društvo. Ni tvoja pomoć oko turbulencija koje su me mogle baciti iz ravnoteže nije zanemariva.
- Sitnica. Ne moraš mi zbog toga zahvaljivati. Svatko bi to napravio.
- Ne budi tako skroman, Noa. Stvarno sam ti beskrajno zahvalna.
- Imao sam brata koji se užasno bojao aviona. U potpunosti te razumijem.
- Imao?
- Da, duga i tužna priča. Nećemo o tome.
- Oprosti, žao mi je zbog tvog brata ...
- Nemaš se zbog čega ispričavati. Davno je to bilo, još smo bili djeca kad je otišao. - Noa bolno uzdahne. Očito je da bismo mogli danima pričati jedno drugome svoje životne priče, da nas ljubazna stjuardesa nije zamolila za trenutke pažnje. Došli smo do samog kraja puta i slijedilo je slijetanje od kojeg mi se ledila krv u žilama. Upozoreni smo da se zakopčamo sigurnosnim pojasevima i isključimo mobilne telefone. Ja svoj nisam dirala od polaska. Karlo me nije zvao, a ničiji poziv osim njegovog nisam očekivala. Noa je svoj isključio na polasku, tako da sad nije morao poduzimati nikakve korake po tom pitanju. Nadala sam se da će me njegova sigurna ruka voditi do cilja, iako mi i samo njegovo prisustvo ulijeva povjerenje i čini let podnošljivim.
Avion je uspješno prizemljen, ja sam se opet grčevito hvatala za rukohvate, a Noa me je uspješno smirivao svojim blagim i umirujućim glasom.
- Aleks, izdrži još malo. Samo još malo i dolje smo. -  bodrio me je i vraćao mi krv u obraze. Puno je lakše izdržati ako je uz vas netko pun razumijevanja i želje da vam pomogne. A ja sam željela Nou zadržati pokraj sebe za zauvijek. Koliko god se činilo nemoguće, srce ne poznaje granice.
Zračnu luku napustili smo svatko krenuvši u svojem smjeru. Noa mi je pomogao oko prtljage i otpratio me do taksija. Ostao je čekati drugi u kojem će biti mjesta za njega, a ja sam otišla u hotel.
- Nazvat ću te čim se smjestim.
- Ok, samo mi daj malo vremena da se i ja smjestim i osvježim.
- Znači li to da mogu očekivati tvoje društvo večeras?
- Nisam obećala!
- Ne budi tako okrutna prema meni.
- Nije to okrutnost, to su činjenice. Ne bih voljela obećati nešto što neću moći ispuniti. Ako sve bude kako treba, nadam se da ćemo popiti piće.
- To sam želio čuti. Sad mogu mirno u svoj hotel. Čujemo se.
- Svakako. Hvala ti, Noa.
- Nema na čemu.
- Kako ne? Danas si me spasio.
- Sa zadovoljstvom ću to ponoviti. - ovlaš me poljubi u lice dok sam ulazila u taksi. Nisam to očekivala i iznenađena nisam ni pokušala uzmicati. Njegove usne toplo su mi draškale obraz zažarivši i drugi. Već mi je nedostajao, iako do prije nepunih sedam sati nisam ni znala da postoji. Sladunjava uzrečica da srodne duše putuju svemirom i traže se sve dok se napokon ne pronađu nije bila tek puka tlapnja ili nečiji hir. Duša-Noa i duša-Aleksandra pronašle su jedna drugu. Voljela bih da je negdje zapisano kako im je suđeno da zauvijek ostanu zajedno.
Smjestila sam se u svojoj hotelskoj sobi,odlučna u namjeri da stvari raspakiram tek sutra nakon prvih jutarnjih obaveza. Topla voda u ugodnom ambijentu ukusno uređene kupaonice osvježila me je do te mjere da sam veselo poskočila na zvuk mobitela. Noa me već zove! Nije mogao izdržati.
Razočarano se javljam na poznati broj sa zaslona. Nije Noa.
- Da, molim?
- Čemu takav hladan i služben ton,mia cara?
- Umorna sam od leta, Karlo. - diskretno mu dajem do znanja da razgovor ne bi trebao dugo trajati. Nikako ne želim propustiti Noin poziv.
- Kako je protekao let? Kako si ti, osim što si umorna? Hoćeš li se uspješno odmoriti i biti spremna za program koji te očekuje?
- Bez brige, darling. Sve će biti u najboljem redu. Let je dobro prošao, leći ću ranije i spremno ću se uhvatiti u koštac s izazovima. Zato sam ovdje! Kako je kod nas? Nedostajem li vam?
- Meni i previše! Ured mi je prazan bez tebe, ali veselim se tvojem boravku u Grazu. Napunit ćeš baterije i vratiti se puna poleta i novih ideja. A gdje će nam tek onda biti kraj?
-Samo nebo je granica, Karlo. Šaljem ti najveći ljubac, moram ići. Hvala što si nazvao.
- Uvijek, draga moja. Sto puta sam danas pomislio na tebe. Ostaj mi dobro i sve ih obori s nogu! Baci ih na koljena. Ciao i laku noć.
S olakšanjem prihvaćam signal prekinutog poziva s druge strane, već pomalo nervozna od njegovom trajanja. Pričali smo nepune tri minute, a meni se činilo kao da blebetanje traje pola sata. Baš sam bezobrazna, ali srce je nadjačalo bonton. Zaboravila sam na ljubaznost iščekujući Noin poziv. U drugim okolnostima Karlo bi me svojom pažnjom raznježio do suza. Večeras sam bila spremna prihvatiti posve drukčiju nježnost. Nikako ne Karlovu.
Još uvijek sam držala mobitel u ruci kad je zavibrirao i oglasio se uz moju omiljenu pjesmu. Nepoznati broj na zaslonu. Napokon!
- Dobra večer, Aleksandra je. Kako vam mogu pomoći? - kao i uvijek prilikom odgovaranja na pozive s nepoznatih brojeva, trudim se biti ljubazna.
- Dobra večer. Možete mi pomoći tako da izađete na piće sa mnom, a onda ćemo vidjeti što mi je još potrebno.
- Samo to? Pa vi ste zaista skromna osoba, gospodine ...
- Zovite me Noa.
- Drago mi je, Noa. Rado ću se odazvati vašem pozivu iako nemam  običaj izlaziti s nepoznatim osobama.
- Pružam  vam priliku da me upoznate.
- Dakako, neću je propustiti. Samo recite mjesto i vrijeme. U nepoznatom sam gradu u kojem se uopće ne snalazim.
- Predlažem hotel Feichtinger u neposrednoj blizini centra. Izvrsna lokacija s koje vas mogu upoznati s najbližim znamenitostima grada.
- Ali ne večeras. Nadam se da će biti prilike za dnevnu šetnju.
- Bojite se šetati noću?
- Sigurna sam da biste vi uspješno otklonili i taj moj strah.
- Rado bih okušao sreću. Najbolje da krenemo od samog početka. Je li vam dovoljno pola sata do hotela?
- Sasvim dovoljno.
- Vidimo se za pola sata.
- Bit će mi drago. Kako ću vas prepoznati, Noa?
- Prepoznat ćete me. Do skorog viđenja.
Kraj razgovora. Ugodnog i opuštajućeg. Brzo guglam naziv hotela i ostajem zapanjena onime što otkrivam. To je hotel u kojem sam odsjela! Više nego dobro! Obično kad putujem ne obraćam pažnju na nazive ulica ni hotela u kojima sam smještena. Važno mi je da imam sav potreban komfor, a imena su mi manje važna. Ovaj put mi je jako drago da se moj hotel zove jednako kao hotel koji je Noa izabrao za naš večerašnji susret. Ostaje mi dovoljno vremena da se sredim. Moja mala crna haljina će već večeras izaći iz kofera. Pregledam je. U odličnom je stanju. Jedan od onih savršenih, i neuništivih komada odjeće koje možete gaziti, gnječiti i strpati na dno kofera, a kad ju uzmete u ruke vesela je, podatna i spremna za akciju. Komad kakav svaka žena treba u svojem ormaru! Obožavam je.
Planirala sam obuti štikle, ali nakon gotovo četiri sata leta moje noge nisu spremne za njih. Sreća je da sam ponijela jedne slatke srebrne sandalice uz koje ću uzeti sličnu večernju pismo torbicu koja će se odlično slagati uz haljinu. Želim ostaviti dobar dojam na Nou. Nadam se da ću uspjeti.
I opet se nisam prevarila. Tamnoputi muškarac čekao me je pored same recepcije i zapanjeno gledao kako dolazim iz unutrašnjosti hotela.
- Dobra večer. - nasmiješim se njegovoj zbunjenoj faci.
- Ali ... otkud ti dolaziš?
- Direktno iz svoje sobe.
- Ovdje si smještena?
- Da, ali ja ne pamtim nazive hotela i nisam odmah znala da se dogovor za piće odnosi na moj hotel.
- Nema veze, prekrasna si.
- Hvala na komplimentu. Moram priznati da ni ti nisi loš.
- Samo to? A ja sam te mislio oboriti s nogu svojom pojavom.
- Još uvijek nije kasno, večer je tek počela.
Njegov pogled pristojno je kružio oko mene upijajući očima svaki detalj. Sjaj u njegovim očima rumenio mi je lice, ali nisam osjećala nelagodu. Naprotiv, godio mi je način na koji me promatra, a dodir njegove ruke na mojoj nadlaktici izazvao je ugodno treperenje. Poveo me je za stol na kojem me je čekao buketić crvenih ruža. Ugodno iznenađena, nisam skrivala oduševljenje.
- Noa, kako si samo znao ?
- Nisam znao. Nagađao sam. Žene vole ruže. Ti si idealna za crvenu boju. Temperamentna i vatrena.
- Čini mi se da znaš o meni više i od mene same.
- Ne znam, ali volio bih saznati.
- Uvijek si tako direktan?
- Samo kad mi je stalo.
Uvlačio mi se pod kožu. Posve spontano i nenametljivo, šarmirao me je na svakom koraku. Svakim potezom i izjavom. U jednostavnoj sportskoj majici i trapericama ostavio me je bez daha. Ne mogu se odlučiti je li zgodniji u elegantnom ili sportskom izdanju, ali djevojke koje su se okretale za njim dok smo hodali predvorjem hotela prema baru potvrdile su da pored sebe imam izuzetno privlačnog muškarca.
Sjedamo jedno nasuprot drugome i naručujemo crno vino.
- I ti ćeš isto? - iznenadio ga je moj odabir.
- Da, obično ne pijem ovako kasno, ali volim ovo vino.
- Baš mi je drago da nam se ukusi ne razlikuju.
- Da je drukčije, ne bismo sad bili ovdje.
Gledao me je pravo u oči, pažljivo ispijajući gutljaj po gutljaj.
- Drago mi je da si ipak odlučila provesti večer sa mnom.
- Hvala tebi što si me pozvao. - odgovaram i brzo spuštam pogled. Ugodna napetost pretvara se u želju za dodirom i Noa spušta svoju ruku na moju, nježno je dodirujući. Dodir mu je topao i mek kao i pogled kojim me okružuje.
Ruka mu kreće od zapešća preko podlaktice, klizeći lagano preko lakta i nadlaktice do ramena i tu se naglo zaustavi. A ja želim još ... osjetio je Noa moj nijemi vapaj u tijelu koje se uznemirilo i pozivalo na dodire.
Zanijemila sam i prepustila se osjećaju zatvorenih očiju. Godilo mi je kako me  miluje po licu ... nježno  mi je zavlačio prste u kosu, a ja sam se naginjala, učahurena i mazna, na njegovu ruku, odizala sam rame i uvlačila vrat od ugode ... uzdahnula  sam kad mu se  ruka lahorasto zaputila iza mojeg uha, pa kliznula niz vrat polako ... žareći me poput vrele žeravice ... srsi niz kičmu slijevali su se u potocima kad mi je odmaknuo kosu na drugu stranu i spustio usne na golo rame ... i sve tu negdje po vratu, oko uha, prema dekolteu  ... i znao je odmah, vidio je ... osjetio je kako mu se topim pod rukama i postajem sve podatnija, osjetljivija ...
Jasno nam je bilo da ova večer neće završiti u baru. Pružila sam mu usne. Spremno ih je prihvatio i stopio se s njima. Poput povratka kući, osjetila sam olakšanje kao da mi je netko zbacio teret s pleća nakon dugog putovanja. Na cilju sam, a tu me je dočekao Noa.
- Idemo?
- Da! - na njegovo kratko pitanje još kraće sam spremno odgovorila. Tako je moralo biti, kemija se je osjetila još tamo u avionu, a sad je doživjela kulminaciju. Ostavljamo dvije poluprazne čaše za praznim stolom i odlazimo u moju sobu ...