RIJEDAK ZAČIN 💗 završeno 💗

3. poglavlje

Osjećam se nezgrapno na majčinim grudima. A istovremeno manja od makova zrna. Tražim utočište u toplom i sigurnom naručju, prisjećajući se vremena kad  sam bila djevojčica. Trčala bih iz škole ravno majci u krilo i najprije bih joj ispričala kako sam provela dan. To je bilo nepisano pravilo i naš prešutni dogovor. Ona je stajala na pragu i čekala, a ja sam joj u najsitnije detalje prepričavala sve svoje dogodovštine tijekom radnog dana. Od samog ulaska u školski autobus koji nas je vozio do petnaestak kilometara udaljenog gradića, do povratka kući. Sve ju je zanimalo.  Nas nekolicina bilo je primorano svako jutro ustajati ranije i školskim prijevozom odlaziti u školu, jer u našem malom mjestu na žalost nije bilo dovoljno djece da bi škola opstala. Tužan trenutak za svako selo je zatvaranje škole, ali život se nastavlja svojim tokom i za nas su pronašli alternativno rješenje. Pripojili su nas matičnoj školi i osigurali nam neometani nastavak obrazovanja. Nikad se nisam bila navikla na rano ustajanje i cijeli sam život ostala velika spavalica. Ne znam jesam li se takva rodila ili su prve školske godine ostavile trag na meni, ali otkad pamtim, buđenje mi je oduvijek najveća tlaka. Brižna mama svako bi me jutro nekoliko puta dozivala, drmusala i molila prije nego bih se napokon izvukla iz kreveta. Snena i nervozna obavljala sam jutarnje pripreme i nerijetko u posljednjoj sekundi utrčavala u autobus.
- Aleksandra, opet kasniš! Ako se to i sutra ponovi, odosmo mi bez tebe pa se snalazi i opravdavaj kako god znaš! - siktao je prema meni mladac za volanom, nervozno lupkajući svojim dugim prstima po njemu, a prljavom  cipelom broj četrdeset i šest stišćući gas,   gledajući me zlim pogledom ispod gustih crnih obrva. Prljava kapa opasno mu se nakrivila na lijevu stranu i ja, iako neustrašiva klinka, malo sam ustuknula. Korak nazad, kao i svako jutro. Njegov losion ispunio je težak zrak u autobusu dodatnom nijansom i ja sam šutke, ne okrećući se za njim, jurnula prema zadnjem sjedalu gdje su me čekali moji veseli prijatelji.
- Staro čangrizalo! Mogao bi te ostaviti na miru bar jedno jutro.
- Pusti ga, nek trkelja! Njemu je još teže nego nama. Pogledaj ga kakav je, razbarušen i natekao.
- Pretvorio se u podočnjake.
Svojim je svakodnevnim ranojutarnjim prigovaranjem postao naša omiljena tema. Udobno smješteni u autobusu, zavaljeni u sjedala sa školskim ruksacima u krilu, razglabali bismo o našem vozaču i nabrajali mu nedostatke uz hihotanje i vrisak. Mi djevojčice uvijek smo prednjačile u pravljenju buke dok su dečki držali pristojno odstojanje.
- Jesi li napisala lektiru, Aleksandra? - štreberica iz prve klupe, pokušala me zateći nespremnu.
- Klaudija, dušo, još prošli tjedan. Ne brini za mene.
Samo je zafrknula nos i okrenula se naprijed, završivši razgovor. "Ok, nje sam se jutros brzo i bezbolno riješila"- sa slavodobitnim osmijehom na licu nastavila sam put do škole u prepunom autobusu pospanih klinaca koji su postajali sve bučniji i nemirniji. Ista priča svako jutro. Na putu od kuće do škole pisali smo zadaće, zadirkivali se, nadmetali i zaljubljivali. Potpuno nesvjesni svega što život za nas sprema, veselili smo se i uživali u životu. Svako od nas gradio je svoj svijet samo za sebe, a kad bismo se svi okupili, naši su se svjetovi spojili u skladnu cjelinu. Svaka svađica, zadirkivanje, zavist i sitna ljubomora samo su dio naivnog , nevinog, dječjeg traženja vlastitog mjesta pod suncem. Zajednički smo krčili put da bismo se kasnije rasuli svud po svijetu, a neki se izgubili bez traga. Takav je život, čaroban i nepredvidiv. U jednom trenutku imaš sve adute u rukavu, u drugome si potpuni gubitnik. Na neke stvari mogli smo utjecati od malena, a nešto će nam cijelog života ostati nedodirljivo. Kad bi se sve odvijalo bez imalo drame, postalo bi presterilno i nezanimljivo.
Ali mi smo bili maleni, što smo mi znali o filozofiji  života?  Nisu nas se doticale teške teme.