RIJEDAK ZAČIN 💗 završeno 💗

5. poglavlje

Kroz djetinjstvo sam prošetala kao kroz šareni dućan.
Rođena sam u Marićevcima, malenom mjestu u podnožju Bilogore. Smješteno u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, moje rodno mjesto obiluje plodnom zemljom i idealnom klimom za uzgoj žitarica. Vrijedne ruke moga oca iskorištavaju sva bogatstva koja mu zemlja pruža i stvara svoje malo carstvo. Od malih nogu sam se divila njegovoj upornosti i marljivosti, međutim što sam bila starija sve manje mi se dopadala njegova opsesija zemljom. Da je mene pitao, sve bih ja to pojednostavnila. Pustila bih krave na pašnjake neka pasu. Ili ovce. A on bi se u to vrijeme mogao  posvetiti sebi. Meni. Majci.  Nije me pitao iz prostog razloga što je on najbolje znao što je za nas najbolje. I nije nam dao priliku da mu proturječimo. Majka je tiho i skromno izvršavala svoje svakodnevne poslove koji su se pretvorili u rutinu. Ponekad mi se činilo da bi ih s lakoćom mogla obavljati zatvorenih očiju. A ponekad mi se učinilo kao da svjesno zatvara oči i na tren bježi od stvarnosti, daleko od ovog prekrasnog seoceta punog zelenila i sunca.
Ja sam već u pubertetu shvatila da me selo guši i sputava. Strpljivo sam tu spoznaju čuvala za sebe da ne bih nekim nepromišljenim izjavama ili postupcima izazvala gnjev svojih roditelja. Nisam željela svađu, nisam željela razočarati roditelje. Svoju sam drugu stranu, onu buntovničku, potiskivala duboko u sebi i čekala sam pravi trenutak. Ne za bijeg. Samo kukavice bježe. Odlučila sam čekati da napunim osamnaest godina i postanem punoljetna. Zahvalit ću se roditeljima i napustiti Marićevce, krasno malo mjesto bez kioska, bankomata, bez pekare, knjižare i slastičarne. Osim seoske gostionice, crkve, pošte i dva skromna dućančića ništa mi nije nudilo. A ja sam trebala toliko toga! Od knjiga do kozmetike i časopisa o muzici. Internet mi je otvarao vidike, a Marićevci su me sputavali da posegnem za onim što mi je bilo privlačno. Tada su moju sreću još uvijek činile materijalne stvari i žicala sam od starijih da mi donesu ponešto iz dvadesetak kilometara udaljenog gradića. Knjigu s akcije. Novi ruž. Najnoviji broj najčitanijeg glazbenog časopisa. Džeparac koji su mi roditelji davali svaki mjesec nije bio preraskošan, ali sasvim dovoljan da si priuštim te sitne radosti. Moje prijateljice uživale su u krpicama i šminki, a ja u svom svijetu kojeg sam sama izgradila kako bih si olakšala boravak u zlatnom kavezu. Sve sam imala. I jedno veliko ništa. Pritiskao me je opojan miris procvalih voćki u proljeće. Ljeti bi me gušilo sunce, komarci, ose i obadi. Zimi sam, polako sazrijevajući, počela mrziti snijeg i hladnoću.
Dječji rođendani koji su za mene spremani poput malih svatova, curicu od nekih pet - šest godina još su jako veselili. Oko desetog rođendana počela me živcirati sva ta pompa i puno dvorište razularene klinčadije koja čeka ručak. Moja je baka nakuhavala za taj dan specijalitete u više sljedova. A ja sam samo htjela pobjeći što dalje od svega. Rijetki trenuci kojima sam se radovala bili su oni kad smo nakon torte ukrašene šarenim bombonima (djed ih je kupio danima prije mojeg rođendana i sakrio na vrh ormara u njegovoj i bakinoj sobi, uvjeren kako ih neću pronaći) svi zajedno otrčali na susjedni brijeg i kotrljali se nizbrdo uz veselu vrisku. Odraslima se to nikako nije svidjelo. Vraćali bismo se mokri, blatni i zazelenjeli od prve proljetne trave. Musavi, ali radosni. Nakon pranja blatnih ručica navalili bismo tamaniti sokove i ostatak kolača kao da se bliži sudnji dan, a majka i baka strpljivo su nas posluživale. Djed i otac uvijek su ostajali negdje po strani udubljeni u svoje ozbiljne muške razgovore. Uživala sam u društvu klinaca jer sam se osjećala poput princeze. Uvijek posebno dotjerana za taj dan u skupocjenim haljinicama koje je mama naručivala iz Njemačke, uživala sam sve do jednog rođendana kad sam shvatila da mi je svega dosta. Klinaca, buke, besmislenih nepotrebnih poklona i svih priprema danima koji su prethodili mojem rođendanu.
- Ne želim više slaviti rođendane! - odlučno sam rekla majci koja je već polovicom ožujka započela s planiranjem, gotovo mjesec dana ranije.
- Otkud sad to? Samo tako? Odjednom više ne želiš imati rođendansku proslavu?
- Ne, mama. Jednostavno više ne želim. Ponijet ću bombone u školu, počastiti učiteljicu i razred i to je to!
- Što ti se zamjerilo? Reci, možda možemo ispraviti, promijeniti na bolje.
- Neću i gotovo! - okrenula sam se na peti i ostavila mamu u čudu. Prerano sam sazrela. Majka će to shvatiti tek kasnije, možda čak i prekasno. Od trenutka kad sam spoznala da mi za sreću nisu potrebne materijalne stvari i ekipa koja se okuplja oko mene zbog vlastitih interesa, u ovom slučaju zbog bakinih neodoljivih torti i majčinih savršenih kolača, shvatila sam da nisam više mala curica i da mi je za sreću potrebno nešto sasvim drugo. Moj mir i moj mali svijet. Svijet bez laži i pretvaranja. Okrenula sam se sebi i svojim interesnim zonama.
Prva godina bez rođendanskog slavlja bila je svima neobična osim meni. Vremenom su navikli, a ja sam odahnula.