RIJEDAK ZAČIN 💗 završeno 💗

29. poglavlje

Identičan kombi snimljen je jutros ispred napuštene robne kuće, a za vrijeme prolaska norveške delegacije kroz grad. Povećao sam tablice i rezultat me je zapanjio! Aleksini se otmičari uopće nisu potrudili zamijeniti tablice, sigurni u sebe i u mjesto na kojem su se sakrili. Ili su glupi i naivni, ili previše sigurni u svoj plan i skrovište. Nikada nitko ne bi doveo staru robnu kuću u vezu s Aleksandrinim nestankom, da ja slučajno nisam imao pristup podacima  i  jednostavno zbrojio dva i dva. I da se glupani nisu šepurili parkirajući se na samom ulazu  kombijem koji je bio sudionik otmice.
***
"Ne smijem razmišljati o tome što će dalje biti s Aleksandrom. Moja misija ovdje završava i čekam prvi let za Hrvatsku. Uspješno sam obavio  ono što se je od mene očekivalo, ispoštovao sam svoj dio pogodbe i za mene je austrijska misija završena. Povremena ludila u kojima sam pomišljao kako bismo Aleksandra i ja ponovo mogli biti par napustila su me i pomirio sam se s činjenicom da je zaljubljena u Nou i da on voli nju. Odličan su par i ne želim se miješati u njihovu sreću. Za mene tu nema mjesta. Oni zaslužuju jedno drugo, zaslužuju da više nikad ne čuju za mene.
Lagana kišica spuštala se nad gradom, a Feđina je silueta polako bivala sve manja, nestajući u daljini.
***
Sve ono što mi je imalo značilo u životu, sve sam prokockala. Izgubila sam svaki kontakt s roditeljima, uvjeravajući se da je tako najbolje za sve. Cijeli sam život posvetila samo poslu, ne uzimajući ništa od bezbroj mogućnosti koje su mi se nudile. Ljubavni sam život zgurala u kut kao neku nepotrebnu i ofucanu, staru stvar i zaboravila kako je lijep osjećaj dijeljenja emocija s dragom osobom. Posvećena poslu zaboravila sam da život može biti i ljepši od ovoga koji živim. I kad mi se napokon dogodio Noa, a s njim i nova šansa da budem opet sretna i zaljubljena, sve se je srušilo preko noći. Sve! Nikada više neću svoju vlastitu sreću podređivati nikome i ničemu. Ništa nije toliko vrijedno da bih zbog toga izgubila sebe, ništa osim ljubavi. Ljubav je taj rijedak začin koji daje bolji okus životu i čini ga smislenijim. Na žalost, neki to nikada ne shvate, a pojedinci poput mene shvate prekasno. Razdvojena od Noe osjećam fizičku bol koliko mi nedostaje njegova blizina. Ni zatočeništvo me toliko ne boli, čak ni ova užad na rukama i nogama čiji mi se čvorovi urezuju u meso i otvaraju rane ne bole me tako jako koliko boli potreba za Noinim zagrljajem. Ako je ovo moja grobnica, nikad neću pronaći mir i spokoj zbog neispunjene posljednje želje. Treba mi još samo jedna noć s njim, noć u kojoj ću mu dati svoje srce na raspolaganje, nek ga lomi ili nek ga zauvijek čuva kraj svojeg. Nisam još spremna na smrt, spremna sam se promijeniti iz korijena i uz Nou dočekati nova, ljepša svitanja. Sve je ništavno bez njega! Moja ideja da mijenjam svijet osvješćujući ljude sad mi se čini potpuno besmislena i uzaludna. Mogu ja ljudima govoriti, oni će poslušati što imam za reći i opet raditi po svome, držeći se plana i programa koji uz manje ulaganja donosi veći profit. Ušutkali su me. Netko je dobio na uvid moj projekt koji je bio dostupan na internetu nekoliko dana prije početka simpozija i odlučio me je ušutkati. Ne moraju mi pucati u prsa da bi me ubili. Dovoljno je što su me udaljili od čovjeka kojeg volim i zatočili u tamnicu daleko od njega, bez mogućnosti da me netko pronađe i spasi. Mračno je i hladno, umorna sam od svega ...
Aleksandrina glava okupana suzama pada joj na prsa i ona iscrpljena teškim mislima utone u san, daleko od ružne i neizvjesne stvarnosti.
***
"Nije me briga tko ju je zatočio ni zbog čega! Sve je manje važno sad kad imam pravi trag!" - razmišljao je Noa, još jednom se danas ubrzano vozeći kroz gužvu po ulicama Graza. "Sad ili nikad!", govorio mu je unutarnji glas, miješajući razum s osjećajima. Znao je da i svoj život izlaže opasnosti, ali kad je žena koju voli u pitanju, spreman  je izložiti sebe samo da bi nju spasio. Kao što je internetska snimka pokazala, kombi je i dalje parkiran pred ulazom u zgradu. Spustio se mrak i Noa se neopaženo uspije uvući unutra kroz jedan od razbijenih prozora u prizemlju. Iz jedne od prostorija koje su u sretnija vremena bile kancelarije, garderobe i prostorije za odmor osoblja dopirala je slabašna svjetlost. Noa oprezno, na prstima, prođe pokraj vrata. Čuo je glasove, ali nije mogao razumjeti što govore pa samo produži dalje. Tapkajući mrakom pokušavao je razmišljati poput otmičara. Kamo bi on sakrio otetog, a da ga nije moguće odmah pronaći? Jedna od mogućnosti je tavan. Tavan je dovoljno udaljen od hala i trebalo bi prilično vremena da se do njega dođe. Ok, lokacija je sigurna vrijedna pažnje i provjere, ali postoji mali problem u ovoj ideji. Zgrada ne posjeduje tavan! " Pa jasno, nasuprot tavanu je podrum! Podrum ima svaka od starijih zgrada i izgrađeni su kao atomska skloništa, duboko pod zemljom i dobro osigurani! Moram pronaći put do podruma i neopaženo se uvući unutra."
***
- Koliko dugo ćemo još kao luđaci sjediti u ovoj smrdljivoj zgradurini?
- Nije li nam rečeno da subjekt mora biti dobro skriven na sigurnom mjestu? Naše je da sjedimo ovdje i čekamo upute.
- A da ju odemo pogledati? Možda je gladna ili žedna?
- Izričito nam je naređeno da ne ulazimo u podrum kad ju tamo ostavimo, čuo si to i sam! Nemamo dopuštenje ni za kakav kontakt.
- Da, čuo sam to, ali ...
- Bez emotivnih izljeva! Ovo je biznis.
- Ako dehidrira, ako joj se nešto dogodi dok mi ovdje sjedimo ne poduzimajući ništa, imat ćemo ju na savjesti.
- Daj ne budi smiješno patetičan! Pa već ju imamo na duši čim smo sudionici u otmici. Može li biti gore od toga?
- Jasno da može! Možemo postati sudionici u ubojstvu, ako umre!
- A tko će nam suditi? Nikad nas nitko neće povezati s njom zato što pojma nemamo tko je ona!
- Iskreno, meni se cijeli plan uopće ne sviđa.
- A svidjelo ti se kad si brojio predujam i stavljao ga u džep?
- Kao da sam imao izbor?
- Uvijek postoji izbor, ne pokušavaj me uvjeriti u suprotno. Mogao si odustati na vrijeme, a ne se sad snebivati dok smo ogrezli do grla u kriminalnu radnju.
- Nemaš pojma što pričaš, a ja te neću razuvjeravati. Sjedi tu i čekaj naređenja zajedno sa mnom.
***
Nisam imao plan. Uopće nisam razmišljao na koji način ću doći do Aleksandre, ali instinkt kojem sam slijepo vjerovao jer me gotovo nikad do sad nije prevario, govorio mi je da je ona tu. Zatočena je unutar ove zgrade, mogao bih se kladiti. Osjećao sam njezinu prisutnost iza zidova oronule zgrade i taj osjećaj vodio me je prema naprijed. Ni mračni hodnici ni potpuno nepoznata zgrada nisu me mogli spriječiti da se bacim na glavu, ne razmišljajući o posljedicama. Bauljam po mraku,  pipajući hladne zidove s obje strane uskog hodnika. Sve hladnije stijene daju mi za pravo da se nadam kako idem u pravom smjeru. Ispred mene se pojavljuju stepenice i ja ih uspješno savladavam jednu po jednu, oprezno pomičući  nogu ispred noge. Spuštam se dublje pod zemlju, stepenice vijugaju na lijevu stranu.  Ulazim u novi, dugački hodnik prema podrumu. Zapuhne me ustajali zrak. Kraj mene najprije nešto šušne, a zatim zacvili miš. Pratim ga poput slijepca sluteći da tu negdje završava mračni hodnik. Na kraju mora biti prostorija, jer sa strane nisam napipao nikakva vrata. Da mi je mrvica svjetlosti!  Pomisao na baterijsku lampu koju imam instaliranu na mobitelu odmah odbacujem, jer njome bih mogao otmičarima otkriti svoje prisustvo, a to mi nije potrebno sad kad sam nadomak cilja.  Oprezno se krećem prema naprijed. Evo ih! Na kraju  dugačkog hodnika
napokon ugledam vrata. Grobna tišina. Miševi su se razbježali, a ja sekundu zastanem pred vratima smišljajući kako da uđem. Ruka mi je grčevito stisnula kvaku i pritisnula je prema dolje. Zaključano! Logično, nisam drugo ni očekivao. Spajalica? Imam jednu u džepu, razvući ću je i poslužit će mi kao improvizirana spravica za obijanje brave. To mi je jedina mogućnost da uđem i spasim Aleksandru ako je ovdje.
Ne uspijeva mi od prve. Nakon niza bezuspješnih pokušaja napokon uspijevam. Žicom "otključavam"vrata i ulazim. Nisam loš provalnik, iako su mi prsti prilično nespretni.  Moja upornost se je isplatila i pritiskom na kvaku  škripava vrata se otvaraju stvarajući puno više buke nego sam očekivao. Sad već očiju potpuno naviknutih na mrak ugledam uzak ležaj smješten tik do zida nasuprot ulazu. Nije prazan. Sklupčano tijelo miruje na njemu. Srce mi brže zakuca. Jesam li napokon na cilju?
Potrčim prema krevetu, a hodnikom se prolomi buka i galama. Rušenje stvari i psovke odjekuju akustičnim prostorom. Otkriven sam!
Aleksandra spava, nježno je dodirujem i uvjeravam se da je to zaista ona. Ruke i noge su joj vezane, mrcine su se potrudile da se ne može kretati bez samoozljeđivanja. Krvarila je, prstima dodirujem sasušenu krv na njenim zapešćima, pokušavajući je osloboditi užadi. Ona i dalje spava.
Hvatam je za ramena i snažno protresem. Volio bih da ju mogu nježno probuditi, poljupcem, ali nije pravi trenutak za to.
- Aleks, brzo. Probudi se, draga. Moramo pobjeći odavde. - još uvijek nesvjesna, odigne snenu glavu i uputi mi začuđeni pogled kroz podrumsku tamu.
- Noa ... došao ... si ...
Njen glas pun olakšanja napunio je prostoriju nadom.
- Tu sam, izvući ću nas odavde. -
- Nadala sam ti se ...
Riječi su joj usporene i umorne, ali pune olakšanja. Uzimam ju na ruke i krećem prema vratima. Opet sam bez plana, a otmičari se približavaju. Na koju ćemo stranu?
***
- Jebem ti! Nešto sam čuo!
- Daj ne šizi. Umišljaš od dosade.
- Kunem se, netko je u zgradi!
- Ja ništa ne čujem.
- Ti ne bi čuo ni tenk da uleti u zgradu! Ne znam tko te je ostavio sa mnom, gluh si k'o stup! Nikakva korist od tebe!
- A ja sam valjda mozak, ti si uho.
- Daleko ćemo dogurati s tvojom inteligencijom!
- Puno dalje nego s tvojom!
- Naivan si ako misliš da ti te spike prolaze kod mene! Ajmo mi provjeriti da budemo sigurni.
- Kladim se da griješiš!
- Prihvaćam okladu.
Prepirući se i nadmudrujući, Aleksandrini su otmičari krenuli prema podrumu rušeći sve pred sobom. Noa je čuo kako se približavaju i brzo je morao smisliti način kako da im pobjegne. S Aleksandrom na rukama svaki pokušaj bijega bio je teže izvediv, ali nije ju mogao pustiti da se samostalno kreće.
"Aleks je previše iscrpljena, ne mogu ju pustiti da hoda. Srušit će se od slabosti."
" Ne mogu stati na noge, tresem se kao šiba. Ne znam čime su me nakljukali, ali dobro su me sredili. Noge su mi teške poput olova."
- Obuhvati me oko vrata, nosit ću te. - Nisam lagana, Noa. Nećemo uspjeti.
- Vjeruj mi ...
- Ostavi me ovdje i bježi, spasi barem sebe.
- Ni u ludilu! Zajedno ćemo će izvući, vjeruj mi. Samo mi vjeruj i čvrsto se drži.
- Noa, nevjerojatan si ... jesam li ti to već rekla?
- Nekoliko desetaka puta, ali godi. Ponavljaj kad god poželiš.
Koraci nam se  približavaju, sve su bliže vratima. Glasovi postaju razgovjetniji i glasniji. Preblizu su!  Za razliku od nas dvoje, provalnici znaju kako se kretati podrumom, teren im nije nepoznat. A mi možemo samo bauljati i prizivati sreću.
Odmičem se od vrata, odustajem od planiranog bijega kojim bi im pali pravo u ruke i primjenjujem novi. Snažnim udarcem razbijam prozor nasuprot zida na kojem je ležala Aleks. Staklo se uz zaglušujući tresak razbije u milijun komadića i otvara nam prostor za siguran bijeg. Buka sad nije važna, ionako smo otkriveni. Sad je jedino važno pobjeći! S Aleksandrom na rukama skačem kroz prozor i nestajem u noći.
- Jesam li ti rekao? I kako ćemo sad ovo objasniti? - usplahirio se onaj-koji-je-čuo-buku kad su uletjeli u praznu prostoriju. Drugi pali bateriju i osvjetljava prostor. Prazan krevet i razbijen prozor nisu prizor kojem su se nadali.
- Netko ju je spasio.
- Da si me poslušao na vrijeme sad bi još bila tu!
- Da si sakrio kombi kako sam ti rekao, nitko nas ne bi mogao otkriti. Sve si usrao! Otkinut će nam glave.
- Ako ne uhvatimo bjegunku, sigurno će nam otkinuti glave. Zato ne seri i bjež'mo za njima. Ne mogu biti daleko!
- Noa, nećemo uspjeti ako me budeš nosio! - posljednjim zrncima snage Aleks se istrgne Noi iz naručja, spusti se na tlo i pokuša ga pratiti. Isprva su joj koraci bili teški i usporeni, ali ubrzo se je sve lakše kretala, postupno se razgibavajući.  Potrčali su kroz šumarak prema glavnoj cesti,  ne shvaćajući odmah gdje se nalaze.
- Gdje smo? Izgubljeni smo, Noa. Nikad se nećemo izvući!
- Nikad ne reci nikad! Sad kad si opet na nogama sve je moguće! A to što si kraj mene dokaz je da nam nitko ništa ne može. Izvući ću nas, nekako ću nas izvući iz ove mračne rupetine. Čim nam se oči naviknu na mrak bit će lakše napredovati. U značajnoj smo prednosti u odnosu na tvoje otmičare i moramo to iskoristiti.
Kako si uopće došao ovdje? Kako si me pronašao?
Ne zamaraj se pitanjima, čuvaj snagu za bijeg. Sve ću ti ispričati kad budemo na sigurnom. I ja imam puno pitanja za tebe, ali na najvažnije od njih već sam dobio odgovor. Živa si! To je najvažnije!  Bio sam zabrinut za tvoju sigurnost i za tvoj život, ali sve ćemo zaliječiti. Ni rane nisu neizlječive ako si na sigurnom.
- Ššššššššš, čuvaj snagu za napredovanje u bijegu. Pričat ćemo na mirnijem mjestu. - Aleks se poslužila Noinim riječima i tako odgodila razgovor za mirnija vremena. Nastavili su bijeg kroz noć.
- Aleks, ostavljam auto i nastavljamo pješice. Ako se izvučemo, vratit ću se po njega. Možeš li nastaviti?
- Ne mogu, ali nemam pravo na zaustavljanje. Trči samo, ja ću za tobom! Vuci me za sobom svojom snagom!
Trčali su ne osvrćući se iza sebe ni kad su začuli glasove koji su zapovjedno urlali naređujući im da se zaustave. Potpuno se prepustivši osjećaju, trčali su za život, za opstanak, za ljubav. Aleksandra se spoticala, nedostajalo joj je snage. Na tvrdom asfaltu između zgrada u jednom se je trenutku saplela u vlastiti umor i pala na koljena. Noa se je zaustavio i pružio joj ruku, bacivši tek letimičan pogled na njezine raskrvarene noge. Zaboljelo ga je što joj ne može vidati rane, jer znao je koliko ju boli. Njezina bol odražavala se je i na njemu, ali morali su nastaviti, bez zaustavljanja. Hrabro je podnosila bol, bez suza. Ustala je i odbacila cipele pa bosa nastavila bijeg. Nemilosrdna potjera se je nastavljala, bjegunci su uspješno odmicali svojim progoniteljima držeći rastojanje. Čim bi se ovi malo približili, Aleks i Noa su izvukli iz sebe novu snagu i napravili pristojniji razmak.
Koliko toga čovjek može izdržati postaje svjestan tek kad mu se pruži prilika za dokazivanjem. Puno smo čvršći i jači nego mislimo, Aleks i Noa to će spoznati na prilično težak način, dajući svoj maksimum u pokušaju bijega od upornih progonitelja koji ne odustaju od svoje namjere da ih uhvate. Sam čin spašavanja unatoč svim preprekama odvijao se previše glatko da bi tako jednostavno i završio. Morala je postojati kvaka. Posve slučajno otkrivši pravi trag, Noa je bio prezadovoljan sobom jer je poslušao instinkt i još zadovoljniji što je uspio neopazice Aleksandru izvući iz zatočeništva. Njezino stanje ga je neugodno iznenadilo, ali smirio se kad je razum progovorio da je mogla i puno gore proći. Pronašao ju je iscrpljenu, ali živu. I uspio bi pobjeći s njom u slobodu bez ikakvih problema, da se ona dvojica uspavanih čuvara nisu probudila u zadnji čas i pojurila za njima kroz mračne hodnike napuštene zgrade i nastavila jurnjavu još dalje kroz uske gradske uličice. Samo zahvaljujući njihovoj nepravodobnoj reakciji Aleks i Noa uspješno im odmiču u utrci gradom koji još uvijek nisu dovoljno upoznali da bi u normalnim okolnostima u njemu mogli imati osjetnu prednost pred svojim progoniteljima. U koji god kutak da se zavuku, sustići će ih i pronaći.  A što će tada biti s njima to mogu samo nagađati. I ne izgovarati na glas.
I kad se već činilo da će se predati, jer Aleks je sve više usporavala i sve češće se spoticala u bijegu, naletjeli su na kuću s natpisom o iznajmljivanju. Pansion, hotel, hostel, privatna obiteljska kuća ...
Bez razmišljanja o čemu je riječ uletjeli su unutra pravo s ceste, pozvonili su na vrata i zaletjeli se u pansion zadihani i usplahireni. Na vratima ih je dočekao začuđen, očito upravo probuđen starčić nenaviknut na kasne noćne posjete prljavih i zadihanih putnika namjernika. "Ovo dvoje izgledaju kao da ih netko progoni, ali to nije moja briga. Ako imaju novaca, imat će i nužni smještaj."