RIJEDAK ZAČIN 💗 završeno 💗

25. poglavlje

Pobjegla nam je. Tako sam želio da pomisli taksist na kojeg sam ljutit svalio dio krivice prikrivajući pravu istinu. Ja sam svoj dio plana realizirao, ali ništa još nije gotovo. Za sad je odlično što sam uspio iskoristiti sekundu Aleksandrine nepažnje i ubaciti joj uređaj za praćenje u torbu. Pratit ću je na svakom koraku, jer to je jedini način da osujetim njezine planove i ostvarim svoje. Život je klackalica na dječjem igralištu. U jednom smo hipu gore, a već idući tren poniremo prema tlu. Neki se uspješno dočekaju na noge, a oni nedovoljno iskusni prepuste se gravitaciji i tresnu dupetom na tvrdo. U prednosti sam za informaciju više. Informacija je danas platežno sredstvo, draga moja Aleksandrice! Onaj tko ima informaciju ima i moć u svojim rukama. Činjenica je da ni ja nemam previše, ali trenutno sasvim dovoljno da bih bio za korak ispred, bez opasnosti da nabijem mišiće gluteusa u dodiru s tvrdim tlom.
Neprestano mi je izmicala. Koliko god sam planirao odglumiti kako me i dalje privlači samo da bih dobio ono što mi treba, nisam mogao sakriti da me i zaista privlači. Nisam trebao glumiti. Sebi ne mogu lagati. Samo da sam bio drugačiji čovjek u vrijeme koje je bilo samo naše, tko zna kako bi se naša priča završila. Bio sam sebični gad i iskoristio sam njezinu dobrotu i naivnost. Znam da je sad kasno za kajanje, ali moja tvrdoglava glava još uvijek joj se nada. I premda trenutna atmosfera uopće nije obećavajuća, nisam se mogao oduprijeti vrućim mislima koje su zaposijedale moju glavu u njezinoj blizini. Da, sad je još zgodnija. Zrelija je, samosvjesnija i pršti seksipilom. I bez puno razmišljanja me je odbila. Jedino što je prihvatila bila je moja pomoć u bijegu. I jasno mi je dala do znanja što misli o meni. Ja sam za nju hodajuća nevolja. Bio i ostao. Ohladio sam glavu i pustio sam ju. Nek ide. Još ćemo se mi sresti. Suđen sam joj, iako ona toga još nije svjesna. Vrtlog u kojem smo zajedno uvrtloženi još neko vrijeme će nas držati zajedno. Bolje bi bilo za nju da nije potrčala za onim tamnoputim šmokljanom koji joj je, cijeli uštogljen kao da je spreman za šetnju modnom pistom, uletio rano ujutro u hotelsku sobu. Izbor je njezin, ali ja glasam za sebe. I uvijek ću se nadati. Tvrdoglavost udružena s nadom mogla bi polučiti uspjeh. Moje misli otkako sam sletio u Graz bile su usmjerene samo u jednu točku. Fokusirao sam se na Aleksandru i davao si pravo da se nadam. I sebično sam se šepurio po njezinom stanu samo kako bih dripca napravio ljubomornim i smjestio ga tamo gdje mu je mjesto. U drugi plan. Bio je to dio mojeg plana koji sam na brzinu skovao ugledavši ga kako samodopadno dolazi k njoj. I nisam se prevario vjerujući u sebe. Sve ostalo je povijest. Ona i ja u bijegu, ja bez nje u taksiju. Ona sama u Grazu i ja sam u Grazu. Putevi su nam se razišli, ali ja sam zadržao kontrolu nad njom. Pratim joj svaki korak čak i sad dok sjedim u internetskom kafiću u kojem ću se opet čuti s Gazdom. Pivo se već dobro ugrijalo od stajanja  podsjećajući me da već dovoljno dugo ovdje sjedim. Vrijeme je da nazovem Gazdu.
Feđa uključi kompjuter ispred sebe pažljivo sklanjajući čašu dopola napunjenu zlatno-žutom tekućinom. Mlako pivo bez pjene ostavljalo je otužan prizor na stolu  na kojem osim tipkovnice nije bilo više ničega. Pušenje je ovdje zabranjeno i zrak bi bio gotovo savršeno čist kad ne bi bilo mirisa znojnih gostiju koji su okolo lelujali i ispunjavali prostor. Udišući punim plućima Feđa je hvatao zrak odgađajući neugodni razgovor s još neugodnijim Gazdom. Nikad mu nije saznao pravo ime. Ruku na srce, nije se previše ni zanimao za njega. Živio je u nadi da ga nikad više neće sresti i da će nekim čudom prevara kojom ga je osramotio i opljačkao proći nekažnjeno. Kako se je samo prevario! I sad nakon što mu je otpisao dugove, u znak odmazde od Feđe se očekuje da napravi čudo. Preko noći došao je u poziciju da postane junak, iako ni sam još uvijek nije shvaćao koja je njegova uloga u svemu tome i hoće li završiti kao junak ili će učvrstiti svoju reputaciju sitnog kriminalca. Vjerojatno sve ovisi u čijim će se rukama naći kad sve bude gotovo.
Lijeno lupkajući sa dva prsta po bešumnoj  tipkovnici i nevoljko unoseći svoju lozinku pod kojom će se ulogirati u aplikaciju za video pozive, Feđa je odgađao vrijeme sučeljavanja s Gazdom, iako je znao da je njihov razgovor oči u oči neizbježan. Ok, lakše će mu biti gledati ga u oči skrivajući se iza monitora, ali svejedno bi mu bilo draže da mu uopće ne mora gledati zlu, nacerenu facu.
Više stvarno nije imalo smisla odgađati neizbježno i Feđa se napokon odluči na posljednji korak. S gađenjem je gledao kako se Gazda crveni s druge strane ekrana, tobože veseo što ga vidi. Znao je Feđa da je svaka gesta na njegovom licu samo dio predstave, jer nije se on njemu veselio, već činjenici da je dio posla odrađen kako treba. U protivnom ni ovog razgovora ne bi bilo.
- Majstore, kako ide posao? - ljubaznošću lukave lisice tobože razdragano Gazdino obraćanje u Feđi je pobudilo želju da čim prije završi dogovoreno i pobjegne glavom bez obzira, ne okrećući se za svojim poslodavcem.
- Prvi dio plana je odrađen! - slavodobitno uzviknu Feđa.
- Na faci ti vidim da si zadovoljan. Šta si konkretno napravio?
U kratkim crtama Feđa je Gazdi ispričao cijeli tijek događanja, ne propuštajući priliku naglasiti kako Aleksandru prati na svakom koraku.
- I šta sad? Da ti čestitam, to hoćeš? Ništa manje nisam od tebe ni očekivao! - Feđa proguta knedlu, a najradije bi mu sasuo u facu sve ono što o njemu misli. Umjesto toga samo mu hladnokrvno odvrati :
- Ne trebam nikakve pohvale ni čestitke. Šta još očekujete od mene? Kakav je plan?
- Plan je da plana nema! Bježi za tragom uređaja za praćenje i spriječi Aleksandru da održi govor. Nisi još odradio ni pola posla, a nisi bome iskoristio ni pola svojih mogućnosti. Ovo je za tebe bila sitnica, a ja nisam ni sumnjao da ćeš biti učinkovit.
- Šta ću s damom sa slike?
- Tvoje je da upadneš na simpozij i pozorno pratiš događaje! Sam ćeš nanjušiti opasnost i pobrinut ćeš se da mlada dama prođe neozlijeđena.
Feđa više ništa nije stigao odgovoriti jer je veza naglo pukla i Gazda je nestao iza zatamnjenog ekrana. Uz uzdah olakšanja što više ne mora gledati njegovu ljigavu facu, Feđa je iskapio svoje pivo i bez pozdrava napustio kafić koji se u međuvremenu pretvorio u ljudsku košnicu.