RIJEDAK ZAČIN 💗 završeno 💗

4. poglavlje

Ležim u zamračenoj sobi. Rijetke sunčeve zrake tanke poput niti paučine probijaju se kroz guste žaluzine bacajući sjenu po starinskom namještaju. Čestice prašine lepršaju po zraku i nestaju. Grad se polako budi. Do mene dopire zvuk automobila s ulice, nervozno stiskanje kočnice i ljutiti povici začinjeni sočnim psovkama. Noa spokojno spava. Isuviše je umoran da bi ga uznemirili vanjski utjecaji. U meni se javlja strahovita želja, ruku pod ruku sa ženskom znatiželjom, da se ogrnem i pojurim s trećeg kata ravno na ulicu. Da je neko drugo vrijeme sigurno me ništa ne bi spriječilo. Nekome je možda potrebna pomoć i do dolaska hitne pomoći mogla bih biti korisna. Osnove znam. Ne smijem! Moja sigurnost je na prvom mjestu i ne smijem si dozvoliti trenutak slabosti. Neću se ni približiti prozoru. Najbolje je tako!
Noa i ja smo jedva izvukli živu glavu nakon sulude trke i bilo bi besmisleno prokockati našu sigurnost zbog nečijeg udesa. Sebično, znam. Ali i prijeko potrebno.
Pružila sam ruku i potražila torbu koju sam sinoć odložila na noćni ormarić. Oprezno da ne probudim Nou izvadim mobitel. Mali digitalni sat na mojoj Xperiji pokazivao je pet sati i jednu minutu. Moram spavati! Legla sam prije nepuna tri sata. Adrenalin i strah  na komadiće su trgali moj miran san. Listove na nogama razdirali su mi nesnosni bolovi. Nije lako trčati kroz grad u deset centimetara visokim štiklama. Asfalt ne prašta. Odlažem telefon i pokušavam zaspati. U misli mi se vraćaju svi jučerašnji događaji.
Da nismo u zadnji čas ugledali natpis o iznajmljivanju pansiona, tko zna da li bismo dočekali ovo jutro živi. Bolovi su sitnica u odnosu na ono što smo izbjegli.
Pospano lice starčića, vlasnika pansiona, začuđeno i zbunjeno buljilo je u nas dvoje kad smo zadihani i prljavi pozvonili na njegovim vratima. Bez razmišljanja nas je pustio u mračni hodnik, iako smo na prvi pogled izgledali poput dvoje kriminalaca. Moja je duga crvena kosa bila raščupana, u ruci sam nosila štikle, a bose noge bile su mi prljave, izranjavane i poderanih čarapa. Ni Noa nije izgledao bolje. Lijevi rukav na sakou njegovog skupocjenog odijela prljav mu je visio s ruke, rasporen do lakta.
- Imate li sobu?
- Samo jednokrevetnu, ako vam to odgovara. Plaćanje je unaprijed.
- Ne pitam za cijenu. Samo da se operemo i legnemo. Prijateljica mi je previše umorna da bismo pregovarali, a nisam ni ja u naponu snage.
Starčić je, ne paleći svjetlo, posegnuo za ključem sobe broj 8, koji je još jedini preostao na kukici. Opet smo imali  sreće.
Bez riječi zahvale zgrabio je dvije novčanice po dvjesto kuna koje mu je Noa tutnuo u dlan preuzimajući ključ. Krenula sam za njima niz hodnik pa škripavim drvenim stepenicama prema sobi u kojoj ću napokon odahnuti, ali tek kad čujem kako Noa zaključava vrata s unutarnje strane.
Ušli smo u sobu, a čim je Noa upalio svjetlo ja sam navukla guste zastore na prljave prozore.  Spustila sam rolete i stvorila nam,  barem privremeno, imaginarni dojam sigurnosti. Pansion je pun i teško ćemo izbjegavati ostale stanare. Moramo smisliti strategiju i zajedničku priču. Što manje skretati pozornost na sebe.
- Noa, znaš ...- mjesto na kojem je do malo prije stajao bilo je prazno, a do mene je dopirao zvuk tekuće vode. Noa je sve ostavio i otišao pod tuš. Ostavila sam misao za kasnije i na prstima krenula razgledati našu sobu koju plaćamo dvjesto kuna na noć po osobi. Umorna sam, iscrpljena i boli me svaka koščica, ali ne smijem zaspati. Moram se istuširati i sa sebe bar djelomično isprati miris krvi i baruta. Za pranje ružnih misli i uspomena neće biti dovoljna voda