RIJEDAK ZAČIN 💗 završeno 💗

21. poglavlje

Čekala sam ga kao žedna zemlja kišu. Patetičan klišej koji sam čula ili pročitala milijun puta do sad u raznim situacijama i koji mi je od tolikog ponavljanja lagano počeo ići na živce. Uvijek ista ponovljivost! Koliko puta sam pomislila kako su pisci, novinari  i moji sugovornici nemaštoviti i neprestano nam serviraju pred nos uvijek iste predvidljive istine, samo ih malo kozmetički dotjeraju ne bi li privukli našu pažnju. A evo me sada kako na svojoj koži, bez reda, mira i blagoslova i sama uživam u svjesnosti jednog od tih prezrenih klišeja. Žeđam za Noinom blizinom dok mi srce podrhtava od straha. Iako se je tijelo sad već dobrano primirilo i uhvatilo konce svojem uobičajenom tempu, bilo mi još uvijek tuče ubrzano, a knedla straha i dalje mi nesmiljenom žestinom pritišće grlo. Ne ogledam se oko sebe iz straha da netko ne započne konverzaciju sa mnom. Srećom i taj moj strah je neosnovan. Ljudi su otuđeni jedni od drugih, ne vide ni ono što im je pred nosom, zadubljeni u svoje sumorne misli. Potraga za srećom uzela je maha i u ovom gradu. Tumarajuća rijeka bezličnih ljudi slijeva se niz grad. Bez emocija na okamenjelim licima. Oni rijetki koji su zaljubljeni zagledani su jedno u drugo, majke su isuviše zaokupljene svojom djecom, a moderni menadžeri jure uokolo s bubicama u uhu obavljajući poslove u hodu. Nitko me ne primjećuje, nitko mi ne prilazi. Možda koji od znatiželjnika i baci slučajan pogled prema meni, krišom spustivši oči na moju desnu štiklu koja je cijelom dužinom izgubila boju i umjesto koje sad stoji duga bijela pruga, uspomena na fasadu hotelske terase o koju sam ju ogrebala u bijegu s Feđom. Šteta cipele, sad kad je glava na ramenima, mogu slobodno reći.
Zabrinutost da bi mi netko mogao prići daleko je manja od one zbog Noinog kašnjenja. On mi je zadnja nada i njega strpljivo čekam. Ma kako opasno bilo, moram otići u svoj hotel i uzeti spise. Mobitel! Mobitel mi je neophodan. Moram stići na simpozij. Ne smijem dozvoliti da me strah za vlastitu sigurnost spriječi u naumu da pomognem svim sudionicima skupa, iako ne znam kakvoj pogibelji su oni izloženi i koliki su razmjeri moguće katastrofe koja im prijeti.
U jednom trenutku pomislila sam na mogući teroristički napad, ali ne pronalazim argumente takvoj svojoj teoriji i smjesta ju odbacujem. Iako je mnogoljudan, sumnjam da je ovaj simpozij interesantan teroristima. Njihovi interesi sežu dalje od modne industrije. Utoliko mi je intrigantnija ideja o napadu na skup modnih dizajnera na tematskom susretu usko povezanim s ekologijom i održivosti Zemlje. Nisam dorasla ovim pitanjima, navikla ne zabadati nos preduboko u stvari koje me se ne tiču. Držala sam se svojeg smjera i svojih uvjerenja, nastojeći ne narušavati tuđi integritet, ali ne dopuštajući nikome da poljulja moj. I do sada je sve savršeno funkcioniralo. Odjednom kao da se sve raspada, s milijun upitnika iznad glave zatekla sam se u nepoznatom gradu i pokušavam pronaći izlaz iz zamršenog labirinta u kojem se sve više gubim. Nemam kontakt sa svojima u domovini. S roditeljima sam prekinula sve veze, do rukovodećih ljudi tvrtke ne mogu jer sam u bijegu ostavila mobitel u stanu, a osoba u koju polažem posljednju nadu ne dolazi na  dogovoreno mjesto u zakazano vrijeme. Trenutno je moj najveći strah usmjeren prema Noinoj sigurnosti. Ne bih mogla oprostiti sebi da mu se zbog mene nešto ružno dogodi. Noa ne zaslužuje da strada kao kolateralna žrtva. On ni sa čime nema veze, on i ja poznajemo se tek jedan dan i nešto malo više. A kao da smo proživjeli život zajedno, tako mi sad nedostaje i toliko je velika moja briga i strah za njegovu egzistenciju. Nisam pomislila da bi me iznevjerio, vjerovala sam njegovoj datoj riječi. Utoliko sam zabrinutija, a dan polako odmiče i sve je manje izgleda da ću uspjeti realizirati sve ono što me još čeka i zbog čega sam ovdje. Sve više gubim nadu da će se Noa odnekud pojaviti, a bez njega sam izgubljena pod škrtim suncem užurbanog Graza. Bez mobitela i novca, dezorijentirana i sama.
- Aleks moja draga! Napokon! - prilazio mi je s leđa  ne skrivajući oduševljenje što me vidi, iako nisam bila u svom najboljem izdanju. Ustala sam i okrenula se u smjeru iz kojeg je Noa dolazio prema meni, nestrpljiva da mu se bacim u zagrljaj.
- Hvala Bogu, Noa. Napokon si tu! - stisnuta čvrsto uz njega, pripijala sam se još više boreći se s bujicom emocija koje su iz mene kuljale poput nabujale rijeke. Napokon je tu! Ne pitam razlog kašnjenju, samo mu se bacam oko vrata. U meni su se miješali olakšanje, tuga, bol, strah, sreća, toplina, ljubav ... sve ono što me je mučilo u posljednje vrijeme sad je odjednom dobilo okidač i poput duha iz boce nahrlilo je iz mojih prsiju van, natapajući Noinu košulju suzama. Prekrasnu košulju u kojoj je bio još zanosniji i neodoljivo privlačan. Ne smijem ga izgubiti, ali sad nije vrijeme da razmišljam o svojim potrebama kad je on u pitanju. Vrijeme nam curi niz prste i ako se uskoro ne pokrenemo, sve će biti uzalud.
- Hoćeš li mi reći što se događa?
- Sve ću ti reći, ali sad nemamo vremena! Moram do svojeg hotela.
- Čemu takva žurba?
- Noa, vrijeme leti! - obrisala sam suze i istrgla se iz njegovog zagrljaja u kojem bih najradije zauvijek ostala. Godila mi je njegova blizina. Toplina koju je prenosio na moje izmučeno tijelo. Udisala sam njegov miris koji me je poput mirišljavih soli podizao na noge  ponovo mi udahnjujući život. Sigurna uz njega, uvjerena sam da je to ljubav, ne tek puka potreba za spasenjem. Način na koji me gleda, način na koji uzima moju ruku i prinosi je svojim usnama, njegovi poljupci i dodiri ispred prepunog trgovačkog centra ... mogla bih se utopiti i nestati u ovom trenutku da nas ne čeka sve ono neizvjesno što je ispred nas i vreba kao kobac svoj plijen iznad naše ljubavne priče koja polako dobiva nastavak. Uzeo me je u naručje bez pitanja. Možda sam mu povrijedila ego, ali osjećaje nije mogao zanijekati. Moje suze u harmoniji su sa njegovim sjajem u očima, to ne može poreći. Ponovni susret razbuktao je onaj stari plam i sva su pitanja suvišna. Sreća se izgovara tišinom, najljepše smo si ljubavne izjave odšutjeli zagrljeni, čvrsto pripijeni jedno uz drugoga. Srca su nam kucala ujednačenim ritmom, a ruke mirno počivale na tijelu onog drugoga odašiljući nježnost i toplinu. Na žalost, kratko je trajalo, jer unutarnji me je glas upozoravao da je vrijeme za pokret.
- Moramo krenuti, Noa. Čeka nas naporan dan, a mogao bi biti i prepun opasnosti.
- Ne sviđa mi se to što mi govoriš. Hoću li saznati detalje?
- Sve ću ti reći, sve moraš znati da bi me mogao pratiti. Bar onoliko koliko i ja znam. Ali vjeruj mi, ni ja ne znam previše.
Noa se očito bolje snašao u Grazu od mene. Iznajmio je luksuzan automobil s kojim je došao po mene. Zavalila sam se u kožno sjedalo raskošno opremljene limuzine i napokon odahnula. Jedan dio tereta pao mi je s leđa i sad možemo dalje. Dok je Noa svojim dlanovima prigrlio volan i strpljivo kretao u prometnu gužvu, ja sam nježno spustila svoj lijevi dlan na podlakticu njegove desne ruke i uživala u vožnji. Svi strahovi odjednom su nestali i uljuljana u sigurnost odlučila sam mu ukratko ispričati sve ono što mi se događalo nakon što je istrčao iz moje hotelske sobe, pogrešno protumačivši Feđino prisustvo.
- Oprosti, Aleks! Možeš li mi oprostiti? Sve sam krivo protumačio.
- Nemam ti što oprostiti, dragi. Svojim dolaskom dao si mi novu priliku da ti sve objasnim. To mi znači više od bilo čega. Sad smo tu i pokušajmo zajedno spriječiti katastrofu, ako je ikako moguće.
- Nije još ništa izgubljeno, imamo vremena za sve. Nadam se da ćemo uspjeti ući u hotel i neopazice se ušuljati u tvoj apartman. Vjerojatno ga više ne drže pod prismotrom. Razletjeli su se po gradu u potrazi za vama, u to sam gotovo siguran.
Prvo zaustavljanje na semaforu. Noa se okreće prema meni, provlači mi svoje prste kroz kosu i privlači me k sebi. Usne na usnama. Toplina, sigurnost i vatromet strasti prostruje mi tijelom. Obožavam Noine poljupce! Iako su mi misli fokusirane na opasnost koja nam još uvijek prijeti i s kojom se tek trebamo nas dvoje uhvatiti u koštac, tijelo mi burno i požudno reagira na Noine raskošne darove u mojim ustima. Nježno i strasno ljubimo se u limuzini dok nas ne razdvoji zeleno svjetlo na semaforu i nervozno trubljenje vozača u automobilu iza nas koji je žurio i nije pokazao ni malo razumijevanja za naše ljubakanje usred prometnice.
- Aleks, najradije bih te odveo nekamo i pokazao ti koliko si mi nedostajala.
- Pokazat ćeš mi sve ovo što osjećam, Noa. S nestrpljenjem ću čekati da razriješimo sve zagonetke i posvetimo se jedno drugome. Nedostajao si mi, Noa. Jako. Tako mi nitko nikada nije nedostajao. I ako si u bilo kojem trenutku posumnjao u mene, vjeruj da je svaka tvoja sumnja bila potpuno neosnovana. Ovo je jutro započelo vrlo čudno i nadam se da nam se nešto slično nikada više neće ponoviti. Zaslužujemo bolje. Više. Bez Feđe i bilo kakvih drugih partibrejkera.
- Znači li to da nam daješ priliku za popravak?
- Svim srcem, ako si i ti spreman.
I nije se ovdje radilo o kompromisima niti o ustupcima. Razriješili smo jutarnju zagonetku i dala sam mu odgovor na neugodno pitanje Feđinog polugolog šepurenja kod mene u stanu. Bilo mi je žao propuštene kave, ali nakon ovog kratkog razgovora pred nama su se otvarale nove mogućnosti i još bezbroj ugodnih jutarnjih kava koje će nadoknaditi ovu koja je propala zbog Noinog durenja. Kad se pokušam staviti u njegov položaj, nemam mu ništa za zamjeriti. Da sam se ja našla u obrnutoj situaciji vjerojatno bih reagirala daleko burnije i emotivnije. Noa je pristojno okrenuo leđa i napustio nas usred neugodne scene. On je svoje misli sabirao sa strane i u tišini. Ja bih vjerojatno eksplodirala odmah i pred svima, a tek kasnije bih se kajala zbog učinjenog. Ali to sam ja i izazov nije bio postavljen meni. Srećom po oboje.
- Aleks, što oni hoće od tebe? I tko su oni, pobogu?
- Kad bih ti bar mogla odgovoriti na to pitanje. - odgovaram mu dok limuzina poput brodice klizi načičkanim ulicama, a Noa vješto, poput pravog virtuoza, izbjegava gužvu.
-Zar ti  Feđa ništa nije otkrio?
- Feđa je lud. Bolestan i lud. On je u svojem filmu koji neprestano vrti i od njega nisam uspjela izvući ni jednu suvislu rečenicu. Na početku sam. Jedino što znam je ono što sam i sama uvidjela. Četvorica naoružanih ljudi upali su mi u sobu. Tko su? Rade li za Gazdu? Iskreno, pojma nemam.
- Koja je Feđina uloga u tvojem progonu?
- Navodno me je došao upozoriti na opasnost i spasiti, ali ništa ja njemu ne vjerujem. On ih je i dovukao za sobom. Sve dok se Feđa nije pojavio, ništa se nije događalo. On je sa sobom doveo i nevolje.
- Misliš da si mu poslužila kao utočište?
- Umorna sam, Noa. Jako sam umorna i iscrpljena od svega i zaista ne znam što da mislim. Ako sam na udaru ja, zbog čega mi se do sad nitko nije obratio?
- Uostalom, što bi mogli dobiti od tebe?
- Pa to mi i jest najveća zagonetka. Sitna sam ja riba za velike igrače. Ali ako je Feđa njihova meta, ovaj put se je zakopao do grla u probleme, čim ga progone i preko granice.
- Draga moja, kriminalci ne odustaju samo tako. Vremenom bivaju gramziviji i pohlepniji. Treba im sve više, nikad im nije dosta. Ne vjerujem da je Feđa drukčiji. Nije nevinašce. Tko zna u što se je  sve upetljao proteklih godina?
- Ma baš me briga za njegovu prošlost sve dok se ne miješa s mojom sadašnjošću! A to se upravo događa. Ugrozio mi je život i poljuljao temelje mojoj sigurnosti. Proklinjem dan kad sam ga upoznala! Taj čovjek nije mi nikada ništa lijepo donio u životu. Samo probleme. I evo ga sad, nakon toliko godina se vraća i odmah stavlja moj život na kocku.
- Sad sam ja tu. Možda zajedno ne možemo spasiti svijet, ali kunem se da ću poduzeti sve što je u mojoj moći da opet budeš sigurna.