RIJEDAK ZAČIN 💗 završeno 💗

27. poglavlje

Gusta, magličasta koprena poput zida se uzdigla između mene i stvarnosti i tek se nejasno naziru  lica koja znatiželjno bulje u mene. Naginju se iznad  i nešto nerazgovijetno mrmljaju, osjetim kako se njihovo čuđenje  odbija o moje lice. Ne raspoznajem ni jedno od njih. Ne doimaju se neprijateljski raspoložena, jasno je da su vođena znatiželjom i suosjećanjem. Crne kugle, proizvodeći glasove nadvijaju se iznad moje glave uronjene u otopinu nepoznatog sadržaja. Plutam u želatinoznoj tvari i kroz krkljanje borim se za posljednje atome zraka koji život znače. Okus metala u mojim ustima miješa se s mirisom teških, skupocjenih parfema koji obilato napajaju okolni zrak. Moram spavati. Strašno sam umorna od svega, bole me ruke uronjene u fluidnu tamu kojom sam okružena, a glava mi pada na prsa umorna od pokušavanja da prepoznam bar jedno od nepoznatih lica raspričanih iznad mene. Ulažem ogroman napor, zaista se trudim shvatiti što mi govore, ali jednostavno ne ide. Moj balon napunjen vakuumom čvršći je od želje da ga pokidam i kao što se plamena ptica rodila iz pepela, da i ja ustanem neozlijeđena i nastavim svoj put. A koji je moj put? Tko sam ja? Otkud sam došla i kamo sam krenula? Izgleda da imam privremenu amneziju i od te spoznaje uhvati me panika. Moja najgora noćna mora oduvijek mogla bi se ostvariti, samo zato što u prošlosti nisam oprezno porazmjestila misli u svojoj glavi. Hodati svijetom bez identiteta i svijesti o tome tko sam bio je moj najveći strah s kojim se nisam željela suočiti. Potiskivala sam ga duboko u ladice podsvijesti ne puštajući ga van. Izgleda da se nekako uspio oteti kontroli i sad je tu, veći i jači no ikad prije. Bojim se da ću zauvijek ostati bezimena. Nevidljiva. Zatvorena u vakuumskom balonu ruku utopljenih u fluidnoj masi koja se želatinozno ljulja i proždire mi sive stanice. Glasovi su postajali glasniji, kugle  su se uskomešale nada mnom i ja napokon uspijevam razaznavati što govore.
- Jadna žena, umalo da pogine.
- Ja bih je ipak poslao u bolnicu, nek oni utvrde koliko je opasno njezino stanje.
- Aleks, draga moja Aleks! - poznat glas iz daljine dozivao je ime. Poznato ime! To sam ja, Aleks sam ja. Ali gdje sam i kako sam ovamo dospjela? Nadam se da će mi glas iz glave ovog privlačnog muškarca dati odgovore. Njegove ruke pružaju se kroz moj fluid i tama se razilazi. Sad sve vidim puno jasnije. Razgrnuta koprena pustila je svjetlost u moj balon i sklapam oči. Kapci mi padaju na umorne oči skrivajući ih od bljeska. To nije sunce! Svjetlost dolazi sa stropa, raspršuje je ogromni kristalni luster.  U zatvorenom sam prostoru. Polako se prisjećam. Počela sam izlagati svoj elaborat na simpoziju kad je odjeknulo nešto poput pucnja i oko mene je zavladao mrak. Noa ... prepoznajem drago, toplo lice čije se ruke podvlače pod moja leđa i odižu me s podloge. Ležim na podu velike dvorane, a oko mene su se uskomešali okupljeni znatiželjnici.
- Jesi li dobro?
- Noa, što se dogodilo? - izvlačim pitanje iz sebe, a slabašan glas provlači se kroz metalni okus krvi koji mi ispunjava usta.
- Polako, draga. Bit će vremena za odgovore. - Noa me naginje na svoja prsa i tepajući mi kao malom djetetu ukratko objašnjava što se dogodilo posljednjih nekoliko minuta mojeg života u kojima sam nestala. Netko je pucao na mene tijekom  prve rečenice koju sam izgovorila popevši se na binu. Zaštitari su potrčali u smjeru iz kojeg je ispaljen metak i sami se izlažući pogibli, ali napadača nisu uspjeli uhvatiti. Pomno je isplanirao napad i iskoristio trenutak iznenađenja za svoj bijeg.
- Sad čekamo hitnu. Samo miruj ...
- Jesam li ranjena?
- Izgleda da te je promašio, na tvoju i moju sreću.
- A okus krvi u mojim ustima?
- Mora da si u padu ozlijedila usne, zato krvariš. Ali sve ćemo znati tek nakon što te pregledaju liječnici.
Bojažljivo i oprezno rukom prelazim preko otečene usne. Mirujem, pokorno slušam Noino naređenje i čekam hitnu pomoć. Bezuspješno pokušavam ustati ne bih li vidjela što se zbiva u kongresnoj dvorani. Umorna i iscrpljena do maksimuma padnem na Noine ruke.  Liječnici će dati odgovore o mojem tjelesnom stanju, za duševno se moram sama pobrinuti. Strah od neizvjesnosti ubrzano mi pumpa krv tijelom. Ništa još nije gotovo! Tražit će me i dalje! A ja sam tako umorna od svega! Moram spavati. Glava mi klone na Noina prsa i opet zavlada tama.
***
"Odradio sam sve kako je Gazda očekivao od mene. Nije bilo teško jer sam zahvaljujući čarobnoj spravici za praćenje znao svaki Aleksandrin korak.  Mislili su me zavarati kad su ostavili auto i pješke krenuli prema hotelu, ali nije im uspjelo. Hotelsko osiguranje nije se  proslavilo, ovaj puta na moje zadovoljstvo i u moju korist. Bez problema sam ušao u dvoranu pokazujući ozbiljnom momku na ulazu jednu od  akreditacija koje sam nosio svud sa sobom u  malom kožnom ruksaku, poprilično ofucanom godinama korištenja. Nije ni pokušao usporediti sliku na kartici s mojim licem. Bacio je letimičan pogled na dokument koji sam mu predočio, vjerojatno umoran i zasićen cjelodnevnim buljenjem u tuđe isprave. Napisao je nekakvu nečitljivu škrabotinu u svoj notes i nezainteresiran za mene, pustio me da neometano uđem u predvorje. I tada su mi se počele otvarati sve mogućnosti. Bilo je puno lakše od svih mojih očekivanja! Razmatram najbolju opciju, tražim mjesto s kojeg ću neprimijećen imati Aleksandru izravno na nišanu. U osjetnoj sam vremenskoj prednosti i na meni je sada samo da budem dovoljno oprezan i da ne privlačim pozornost na svoje kretanje. Što manje ljudi primijeti moje prisustvo, bolje za mene.
Sklanjam se iza gustog zastora, osiguravajući si priliku za bijeg. Nema uzmaka, nema drugog pokušaja, a pogotovo nema predomišljanja. Brzina munje odlučit će o udaru iglice i metak će poletjeti, a jednom ispaljen metak ne može se zaustaviti. Istog momenta kad se metak bude zaputio prema svojoj meti, na meni je da pobjegnem glavom bez obzira. I nemam vremena čekati da vidim jesam li pogodio cilj! Samo uspješan bijeg kroz već ranije utvrđenu rutu učinit će drugi dio operacije uspješnom. Čekam. Strpljivo čekam iza zastora, a onaj njen ju čeka ispred toaleta kao vjeran pas. Barem da ga nema, mogao bih već sad završiti ovu epizodu, zaskočiti ju kad bude izlazila iz wc-a među ljude. Samo bih je obgrlio i stavio joj na usta maramicu natopljenu kloroformom. Dok bi se snašla, već bismo bili na drugom kraju svijeta. Ali prokleto nije bila sama i ja sam prokleto  morao čekati da se popne na binu i izloži mi se potpuno nezaštićena. A onda itekako znam što mi je činiti. Dopada li mi se plan ili ne potpuno je irelevantno, jer ja sam se prodao đavolu i moje misli i uvjerenja ne mogu utjecati na konačne odluke onih koji su iznad mene. A oni su odlučili da će oružje biti upotrijebljeno.
Zablistala je po izlasku iz toaleta. Ne znam kakvu čaroliju je upotrijebila, ali iz wc-a je izašla potpuno regenerirana i ja sam se zagledao u nju s divljenjem, dopuštajući svojem oprezu da malo popusti konce. Do vraga, nisam ovdje da bih se divio svojoj bivšoj curi! Tu sam da ju spriječim u njezinom naumu, a da pri tome nitko ne strada. Sama će odustati kad vidi koliko opasnosti joj prijeti sa svih strana. Ljubavnik ju vodi za ruku prema bini, a ja iz sigurnosti svojeg skloništa mogu  jasno vidjeti koliko je preplašena, unatoč svim njegovim naporima da je umiri. Grudi joj se ubrzano dižu i spuštaju od treme i mogao bih se kladiti da je na rubu nesvjestice od uzbuđenja i navale adrenalina. A moglo je sve biti drugačije, samo da je nekad davno odlučila u našu korist i ostala moja mala. Napravila je krivi potez i nakon toga se je sve nezaustavljivo zakoturalo u propast. Jedno zlo povlači drugo i sad smo tu gdje jesmo. Moj je kažiprst spreman na okidaču, a ruka se srasla s drškom. Jedan drhtaj u trenutku neopreznosti mogao bi sve upropastiti. Ozbiljan i hladne glave gledam kako se uspinje stepenicama do mikrofona i priprema se za početak izlaganja. Otvara fascikl i okreće glavu u stranu, posljednji put pročistivši grlo.
- Srdačan pozdrav svima! Dozvolite da vam se predstavim i zahvalim na pažnji prije svojeg izlaganja ... - naglo povlačim kažiprst prema sebi, kratki bljesak i rezak zvuk prolama se prostorijom. Ostavljam iza sebe miris baruta i napuštam mjesto zločina. Ne okrećem se prema žrtvi, kao omamljen gledam samo pravo ispred sebe i najkraćim putem odlazim do požarnih stepenica. Što će biti s Aleksandrom, o tome ne smijem misliti. Moja je misija neprimijećen izvući živu glavu. Odbacujem pištolj u ogromnu teglu razgranatog fikusa,  prethodno ga detaljno brišući u unutrašnjost majice, otklanjajući eventualno zaostale otiske prstiju. To je samo dodatna mjera opreza, jer iako sam siguran da nisam ostavio tragove, još jedno osiguranje ne može mi naštetiti. Uspješno sam iskoristio paniku koju je izazvao pucanj i neprimjetno sam se izvukao iz hotela. Čuo sam glasove u metežu i razgovor ljutitih, naoružanih zaštitara, prošaran sočnim psovkama. Nisu me uspjeli uhvatiti jer sam jednostavno najbolji u ovome što radim. Najkvalitetniji sam u bijegu! Aleksandra, nadam se da ćeš mi jednom oprostiti ..."
***
Sterilno bijeli zidovi, bijela posteljina i igla s infuzijom u mojom desnoj ruci. I nije neko buđenje! Ali nedvojbeno upućuje da se budim u bolnici. Klonula sam na Noinim rukama i po drugi puta izgubila svijest, ne dočekavši budna vozilo hitne pomoći koje će me odvesti na hitni pregled nakon napada. Prema svemu sudeći, onaj koji me je gađao nije me namjeravao ubiti, nego samo zastrašiti. Već drugi puta u samo dva dana izbjegla sam sigurnu smrt i jasno da sam bila prestrašena i više od onoga što sam priznala Noi. Sebi ne mogu lagati. Oni koji su htjeli osujetiti moje planove, napokon su uspjeli. Srušili su me s trona. U ključnim trenucima izbačena sam iz igre i sad sam nemoćna poduzeti bilo što, vezana uz krevet i iglu. Umorna sam. I dalje sam neopisivo umorna, zagledana u bocu iz koje kap po kap istječe vrijeme. Nemam televizor u sobi, ne mogu pratiti vijesti, ne znam što se događa. Zarobljena sam u bolničkoj sobi u Grazu bez dijagnoze i posjeta. Ponovo sama i nemoćna. Beskorisna i ostavljena na oporavku. Još uvijek ne znam jesam li ranjena. Svaka stanica me boli, a u glavi mi šumi kaos. Možda sam i mrtva, ali ja to još ne znam?
- Seeestrooo !!! - proderem se iz sveg glasa ne bih li dozvala nekoga tko će mi dati odgovore. Već bih pobjegla da ne zazirem od igle koja mi suvereno zaposjeda nadlanicu. Ne volim krv, ne volim biti bespomoćna i otečene usne od koje vidim pola lica kad spustim oči prema prsima. Ne sviđa mi se situacija u kojoj sam se zatekla i ne znam kako ću se izvući odavde. Kroz hodnik se začuje žurni topot medicinskih natikača i još žurnije projuri pokraj moje sobe. Ove klompe nisu moje i ne donose odgovore na moja pitanja! Gdje je nestao Noa? Hitno trebam svoju torbicu i mobitel. On će mi dati odgovore kad svi drugi zakažu. Samo da otklonim ovaj dosadni umor i pobjegnem što dalje. Bolnice su za bolesne ljude, a ja se tako ne osjećam. Osjećam se kao ptica u kavezu ograničenog kretanja. Ne mogu se kretati ni toliko koliko je dopušteno ptici u kavezu.  Kruta bijela bolnička spavaćica s prorezom na leđima grebe me i čini još nervoznijom. Sve bolnice svijeta su iste ako nisi smješten u elitnoj privatnoj klinici rezerviranoj za posebnu klijentelu. Ovo zasigurno nije klinika s pet zvjezdica, već bolnica s periferije u kojoj se posteljina ne glača, a pidžame se ne peru u omekšivaču. Nervozno se pogledom okrećem oko sebe snimajući očima bolesničku sobu. Osim sterilnosti i bjeline ne uspijevam uočiti ništa vrijedno moje pažnje, jer ovdje osim kreveta, mene i stalka s bocom u kojoj je infuzija upućena u moj krvotok, ničeg drugog ni nema.
Izluđuje me zvuk kapanja tekućine, jedini zvuk koji mi pravi društvo u akustičnoj prostoriji visokog stropa. Mora da je bolnica smještena u neko od starih zdanja, najvjerojatnije u dvorac preuzet u vlasništvo države nakon završetka Drugog svjetskog rata. Iznenađena sam jer nema neugodnog ustajalog mirisa starina u zraku, kao ni neprivlačnih bolničkih mirisa. Ili su mi čula potpuno otupjela i ne razaznajem mirise? Ni bol više ne osjećam, samo umor. Kako god, moram s nekim razgovarati, moram dobiti dijagnozu i moram što hitnije napustiti ovo mjesto! Ne osjećam se sigurna bez Noe, ma kakav to ostavljalo dojam o meni. Slaba sam na njega, priznajem po ne znam koji put. Treba mi sigurnost njegova zagrljaja i umirujuće riječi kojima će otkloniti umor i uljuljati me u spokoj i sigurnost koje mi jedino on može pružiti.
S obzirom na to da ne mogu izbjeći činjenicu da sam potpuno bespomoćna i prepuštena volji drugih, razočarano  se bacam natrag na krevet, liježem na leđa  poput stare kornjače. Ljuta sam! U ovim usamljeničkim bolničkim satima ljuta sam na cijeli svijet. Brzo sam zaboravila da sam samo čudom preživjela napad na sebe i koliko malo je trebalo da sad ne budem ovdje ... 
Ponovo se začuju koraci kroz hodnik. Čvrste, muške noge gazile su bolničkim hodnikom i njihov se odlučan zvuk približavao mojoj sobi. Nisam se oglasila, intuicija mi je nalagala da se smirim, a ja sam joj odlučila vjerovati. Primirila sam se u nadi da će koraci produžiti pokraj moje sobe. Ne znam zašto, ali sigurna sam da ti koraci ne pripadaju doktoru.  Okrenem se na bok i pravim se da spavam. Vrata se polako otvaraju i u moju bolesničku sobu ulazi muškarac. Diše iznad moje glave, dah mu je neugodno vruć i ubrzan. Prilazi infuziji, odmjeravam udaljenost od moje glave i stalka s infuzijom ne odajući da sam budna.
- Dobro je, dali su joj dovoljnu količinu. Onako kako sam rekao.
- Nazvala sam i prenijela im Vaše želje, sve je bilo spremno prije nego ju je hitna dovezla.
- I nitko nije ništa posumnjao?
- Sve je prošlo u najboljem redu. Što dalje očekujete od mene?
- Možda spava, ali da budemo sigurni kako se neće probuditi prilikom transporta, dajte još jednu dozu. U venu. I slobodno pojačajte.
Slušala sam ne vjerujući tome što čujem.  Opet ću na put, a kako se čini, opet će biti mrak. Ženske ruke dodiruju mi nadlanicu, izvlače iglu, oslobađaju me infuzije i snažnim ubodom u  nadlanicu dobivam sredstvo od kojeg istog trena zapadam u čvrsti san.
***
Nisu me pustili u vozilo hitne pomoći. Ostao sam stajati i začuđeno gledati kako Aleks odlazi u bolnicu. Sjeo sam u iznajmljeni automobil i jurnuo za njima. Hitna je ubrzala po vozaču dobro poznatim uličicama i ja sam je brzo izgubio iz vida. Nagazio sam ne štedeći ni sebe ni automobil, slijedom glasa moje navigatorice koja se je potrudila da za mene otkrije lokaciju prve bolnice. Ne obazirući se na gužvu, semafore i kružne tokove uletio sam u svaki slobodni prostor na cesti jureći za Aleks. Navukao sam na sebe bijes ljutitih vozača, ali to mi sad uopće nije bilo važno. Provlačim se kroz ušicu igle i jurim za ženom koju volim. Umalo je poginula, samim čudom spašena je od metka koji joj je bio upućen pravo u prsa, gađao je srce, ali je pogodio čelični privjesak ogrlice oko njezinog vrata. I spašena je! Ipak nismo željeli da prođe bez liječničkog pregleda i nakon što je pala na pod, pozvali smo hitnu. I zaista bi sve bilo u redu da mi osoblje nije zabranilo da budem uz nju, u pratnji, a i misteriozni nestanak vozila nakon lude vožnje po gradu nije mi ulijevao previše povjerenja. Prepun sumnje pomislio sam na otmicu i dodao gas. Jurcao sam  i nisam smanjivao gas sve dok nisam ugledao bolničku zgradu pred sobom. Poput luđaka utrčao sam u bolnički hol i žurno se zaletio prema prijavnici. Nitko novi nije primljen u bolnicu prethodnih nekoliko sati, Aleksandra sigurno nije ovdje. Gospođa na šalteru nije me uvjerila svojom pričom i ja se zaletim pa kroz njezino čuđenje odletim prema sobama. Iskorištavam element zbunjenosti protivnika i temeljito češljam svih dvadeset soba u bolnici. Za svaki slučaj pretresam bolnicu, sobu po sobu. Aleksandra nije ni u jednoj od njih, a ja sam sve luđi. Moram ju pronaći, ozlijeđena je i sama! Bespomoćna i ranjiva je bez mene, a nakon posljednjeg napada osjetljiva je, krhka i lomljiva. Slomit će je kao grančicu, ako je se dokopaju. Gdje da ju tražim? U kojem smjeru da potegnem? Predali smo ju ravno kriminalcima u ruke i sad sam potpuno bespomoćan nad njezinom sudbinom. I nisam ni malo sretan zbog toga. Kako bih mogao biti ravnodušan sad kad sam gotovo siguran da je hitna bila paravan za njezinu otmicu? Ali tko je od nas to mogao očekivati? Ja - ni u najružnijim snovima!
***
Bezuspješno sam ju tražio. Misli su mi ubrzano radile ne bih li se domislio na koju lokaciju krenuti. Uzaludan trud! Ne poznajem Graz dovoljno dobro da bih se samostalno zaputio u potragu, a gotovo sam siguran da, ako je riječ o otmici, moja Aleks nije upućena ni u jednu od poznatih bolnica. To bi bilo isuviše jednostavno. Otmičari su prepredena vrsta i sigurno nisu nimalo naivni.
Umorna je, ozlijeđena, preplašena i sama. Bojim se da će se još nešto ružno dogoditi, jer jedno zlo nikad ne dolazi samo. Obično ga prati cijela vojska. A ja lutam gradom poput izgubljenog psa, svezanih ruku i potpuno bespomoćan. Jedino što imam to je moja želja da zaustavim ovu agoniju i izvučem Aleksandru iz nevolje u kojoj se našla. Nadam se da neće biti prekasno!
Besciljno, kaotično i potpuno izgubljeno kretao se je Noa ulicama Graza u potrazi za bilo kakvim znakom koji bi mu dao bar zrnce nade da će otkriti trag. Kad je izgubio nadu da će se to zaista i dogoditi, posljednje mjesto na kojem je još mogao pronaći odgovore bio je hotel iz kojeg je Aleks odvezena u nepoznatom smjeru. Kad ne znaš kako nastaviti, najbolje je krenuti ispočetka.
Nervozno je zalupio vratima i dodao gas, jurnuvši u gužvu. Ne obazirući se na upozorenja, mahnito je savladavao udaljenost ne bi li što prije stigao na cilj. Vrijeme leti, Aleks ga treba. Samo da ne bude prekasno! Ta misao ciklički mu se je ponavljala, a on ju je odbacivao uz prijekor samom sebi. Ne smije biti kasno, nikako! Uložit će sve svoje napore, snagu i znanje da ju spasi. Upornošću Sizifa kotrljat će kamen sve dok ju opet ne bude imao na sigurnom! Ništa neće prepustiti slučaju, jer slučaj im nije prijateljski naklonjen. Krivio je sebe što je olako dozvolio da ju odvezu, ne uguravši se na silu u vozilo. Bez ideje, bez ikoga kome bi se mogao obratiti za pomoć, parkirao je na samom ulazu u hotel i uletio unutra, ne obazirući se na čovjeka iz osiguranja koji ga pokušava zaustaviti. Zadihano se zaustavi ispred bine, kod samog organizatora simpozija.
- Oprostite, imam pitanje za Vas, nemam vremena za detaljna objašnjenja.