RIJEDAK ZAČIN 💗 završeno 💗

19. poglavlje

Više od svega voljela bih da je Noa u ovim trenucima pored mene. Njegova blizina treba mi više od bilo čega u suludom bijegu u kojem sam prepustila Feđi da me vodi kroz Graz. Povlačio me je za ruke i vukao za sobom, ne dajući mi priliku da uzmem predah.  Na izmaku sam snage, a Feđa ne posustaje. Kažiprstom okomito postavljenim preko usana pokazuje mi da ostanem tiho. Shvatila sam da mi je najpametnije čuvati dah i snagu, jer ne znam gdje i kada ćemo se zaustaviti. Koliko ću još izdržati? Već sam trebala biti na sastanku, popodne ću održati govor na simpoziju i preda mnom su bile posljednje pripreme. Još nisam isprobala razglas ni osvijetljenje, ne znam koliko je dvorana akustična i kako će moj glas zvučati kad se deseci zainteresiranih glava zagledaju u mene, pomno prateći svaku moju riječ. Ne mogu se samo popeti na pozornicu i biti savršena!
Naslutivši sekundu prije da će vrata  apartmana biti razvaljena, Feđa me je naglo gurnuo na terasu, nekako zatvorivši vrata za nama. Mora da su se naši nenajavljeni posjetitelji neugodno iznenadili uletjevši u prazan stan. I sama sam sebe iznenadila, uvidjevši kojom lakoćom pratim Feđu u bijegu. Nakon što smo se iskrali na terasu, pritajili smo se ovdje dok ne prođe opasnost.
- Kamo su mogli nestati?
- Do vraga, kao da su u zemlju propali!
- Jesi li siguran da smo upali u pravi stan?
- Ne pitaj gluposti! Cijelu noć čamim ispred ovog stana! Tu je ušao, na ova vrata! A nju sam pratio otkako se prijavila na recepciji i otišla s onim drugim u svoju sobu. Nije napuštala hotel.
- Možda si ipak pogriješio i zamijenio ju s nekom sličnom?
- Ne budali! Jasno sam ju vidio! Usporedio sam je sa slikom koju su mi poslali na mobitel. Nema šanse da bih ju zamijenio!
- Pa kako onda tumačiš to što smo uletjeli u prazan stan?
- Gle ... nikako ne tumačim! Možda nam je odgovor pred nosom, a mi ga ne vidimo.
Zaista smo im bili gotovo ispred nosa. Umalo bez daha slušali smo razgovor naših progonitelja. Nervozni i iznenađeni, nisu ni pokušavali tiho razgovarati. Iskoristili smo njihovu zbunjenost i polako se odšuljali do susjedne terase. Kretali smo se bešumno na vrhovima prstiju. U hotelu je bilo vrijeme doručka i sobe su, na našu sreću, bile prazne. Neopazice smo se provlačili od balkona do balkona, sve do požarnih stepenica. Izlaz za slučaj opasnosti pomogao nam je da se izvučemo. Nisam se usudila pogledati dolje da se ne spotaknem, a gore nisam smjela jer je sunce bivalo sve jače i lako me je moglo zaslijepiti. Feđa me je čvrsto držao za ruku, ali ja u toj ruci nisam osjećala sigurno uporište. Najradije bih se istrgla i pobjegla na drugu stranu, glavom bez obzira. Ali kamo bih sama? Pravo u ruke progoniteljima? Feđa je pokazao da je vješt bjegunac i očito je u proteklom vremenu navikao na slične progone. Pustila sam ga da me vodi iako bih se najradije  zaustavila i prešamarala mu to njegovo hladno i staloženo lice. Da se nije ponovo pojavio u mom životu, ja sad ne bih bila bjegunka koja se skriva pred nepoznatim napadačima bez ikakvog pojma o tome tko su neznanci i što žele od mene. Htjela sam povjerovati da je sve velika pogreška i da sam se sasvim slučajno našla u komediji zabune kao meta. Progon je namijenjen nekom drugome, a ja sam greškom postala lovina. Voljela bih da sam mogla jednostavno povjerovati u to, ali nimalo iznenađen Feđa ugušio je i tu malu iskricu nade koja je još tinjala u meni. On jako dobro zna o kome je riječ i čemu sve to, ali trenutno ga ne mogu uzeti na red. Moram čuvati dah i snagu za što uspješniji nastavak bijega. Čim se priberu od prvobitnog šoka, sigurno će pojuriti za nama, stoga je najpametnije ići korak po korak. Prvo ćemo si osigurati razuman uzmak, a nakon toga ću Feđu istresti iz gaća. Propjevat će on meni i ono o čemu nije ni sanjao da zna!
- Vidim da si zadržala hladnu glavu i uzela torbicu sa sobom. To je moja cura! - njegove laskave riječi na početku naše veze izuvale bi me iz cipela. Sada su mi se gadile.
- Jesam, uzela sam torbicu koja je bila pripremljena za kavu s Noom. I da se nisi onako bezobrazno bahatio pred njim, sad bismo Noa i ja provodili mirno prijepodne u obližnjem kafiću. Kako ti to samo uspijeva? Kako uspijevaš uništiti sve lijepo u mom životu?
- Ti si moja, samo moja! Meni pripadaš dušom i tijelom, zar to još uvijek ne shvaćaš?
- Ne! Ne, Feđa! Nikada ti nisam pripadala! Nisam tvoje vlasništvo i nemaš nikakva prava na mene. Tvoj bolestan um je nešto pomiješao i zato smo sad tu gdje jesmo. Bjegunci smo u nepoznatom gradu, a sve zbog tvoje gluposti. Kako nas misliš izvući?
- Za početak pripremi lovu, pozvat ću taksi.
- Kojom lakoćom praviš planove s mojim novcem! Nevjerojatan si, bezobrazno i bahato nevjerojatan!
- Darling, želiš li se spasiti ili ćeš čekati da te stignu ona razjarena četvorica? Mogu ja odlepršati i nestati kao da me nikad nije ni bilo, ali kako ćeš se izvući bez mene?
Majmun je bio u pravu i bio je toga svjestan. Potpuno sam nemoćna bez njega. Završit ću u kontejneru rasječena na komade i nikada me nitko neće identificirati. A nitko me ni neće tražiti. Jedini kome je možda bilo stalo do mene sad je tko zna gdje i mrzi me iz dna duše. A ja mu nemam što zamjeriti. Feđa mi je opet uspješno upropaštavao život, a trenutno je jedina osoba koja mi taj isti život može spasiti. Ključ je u njegovim rukama, a sudbina se ironično poigrava sa mnom.
- Uzmi pare i zovi taksi! Vodi me odavde i spašavaj kako god znaš! Moram stići na simpozij. Moram se vratiti u stan i uzeti sve što mi je potrebno.
- Luda si ako misliš da je sigurno vratiti se u stan. Mora ti biti jasno da će nas i dalje motriti i čim se približimo odmah će nas zaskočiti. - gurajući me u auto koji se još nije pravo ni zaustavio držao mi je Feđa prodiku. A ja sam mislila kako bi njemu trebalo održati dobru lekciju, samo da su okolnosti bile drugačije. Nagnuo se prema naprijed i vozaču nešto tiho mrmljao na uho. Ništa nisam čula ni razumjela. Očito je da mu je rekao odredište na koje će nas odvesti, jer je ovaj potvrdno kimnuo glavom i dodao gas. Zbog nagle promjene brzine zalijepila sam se leđima za sjedalo, rukama grčevito stišćući naslon suvozačeve sjedalice ispred sebe. Luda trka se nastavlja. Naš taksi vijuga ulicama Graza, nervozno i naglo se zaustavlja na semaforima da bi već u idućem trenutku pojurio, čim se pojavi tračak svjetla zelene boje. Zatiremo trag, to sam shvatila. Ali meni nitko ništa ne govori.
- Prate nas?
- Onaj crni bentley nas prati. Rekao sam vozaču da mu umakne. Nadajmo se najboljem!
- Kamo ćemo? Hoćemo li uspjeti?
- Ne zamaraj se, naš vozač zna što radi. Vjeruj mi, bar jednom.
- Feđa, trudim se, ali nakon svega nije lako. Izvuci me iz ovoga i pusti da opet slobodno prodišem. Ja moram stići  na simpozij, nadam se da to shvaćaš. Ako se tamo nešto sprema, moramo ih upozoriti!
- Nemoj ti brinuti o simpoziju, već će se netko za to pobrinuti. Opusti se, malena. Sve će biti u redu.
-Kako možeš biti tako hladnokrvan? Zar ti nije ni mrvicu stalo do svih ljudi koji će se tamo okupiti nesvjesni opasnosti kojoj se izlažu?
- Uvijek si bila u oblacima, a to se, koliko vidim, nije ni malo promijenilo. Ne možeš mijenjati tijek događajima. Ono što je zacrtano, dogodit će se.
- Feđa, ti si lud! Naravno da možemo mijenjati događaje ako unaprijed znamo za njih! Dovoljno je otići i upozoriti osiguranje da je simpozij i svi nazočni u velikoj pogibelji.
- Daj,  Aleksandra, slušaš li ti sebe? Šta ćeš im reći? Koje dokaze ćeš im podastrijeti? Misliš da će ti samo tako vjerovati? Proglasit će te ludom i protjerati iz zemlje.
- Ja ne mogu vjerovati da mi se to događa! Borim se s vjetrenjačama, u bijegu sam od ljudi za koje još uvijek ne znam što žele od mene, život mi se raspada na komadiće, zapela sam s tobom u vremenu i prostoru i sad bih trebala skrštenih ruku prihvatiti činjenicu da smo svi u opasnosti? Šutjeti? Gledati kako se uništavaju i drugi životi? Što ti zapravo želiš od mene?
- Ja želim tebe! I imat ću te makar se nebo srušilo iznad naših glava!
- Ne budi toliko siguran! Ta tvoja bahatost i egoizam doveli su nas do ovoga! A ja još uvijek ne znam o čemu se radi!
- Što manje znaš, sigurnija si.
- Kako sam sigurna u neznanju, ako se upravo sad skrivam i bježim od nepoznatog, potpuno neinformirana o tome koja je moja uloga u cijeloj priči? Hoćeš li mi već jednom reći?
- Još nije vrijeme. Pokušavam te zaštititi, shvati to već jednom!
- Ne, ne mogu shvatiti. Kako me to štitiš? Reci mi da znam! Kako i od koga?
Feđa je okrenuo glavu na drugu stranu. Pokvarenjak me nije mogao pogledati u oči, a ja sam znala, bez obzira na to koji je pravi razlog mojeg progona, da je on svemu kriv. Da me nisu povezali s njim, ja bih se sad mirno spremala za svoj javni nastup na velikom događaju zbog kojeg sam doputovala u Graz. Djevojka iz provincije na pragu svojeg velikog uspjeha. Nervozna pred javni nastup, hrabrila bih sebe spoznajom da će mediji prenositi moj nastup. Široke mase saznat će napokon za moje zalaganje u dobrobiti svih nas i planete Zemlje. Netko od prisutnih zainteresirati će se i za moj dizajn, ponudit će mi posao, proširit ćemo rad tvrtke na kontinente do kojih još nismo doprli. To i jest moja misija i svrha mojeg puta. Zbog toga su me poslali, a ne da sjedim i trepćem trepavicama. To sam mogla i u uredu.
- Feđa, ja MORAM stići na simpozij! Jednostavno moram! Zbog svih, a prvenstveno zbog sebe i nadređenih koji su mi ukazali povjerenje i poslali me kao svojeg predstavnika. Uzalud okrećeš glavu od mene!
- Aleksandra, saberi se!
- Ne, ti se saberi i reci vozaču da se vrati u hotel!
- Izlažeš nas opasnosti!
- A što ti činiš? Vodiš nas na Bali da uživamo u suncu i koktelima uz more?
Izluđivao me je svojim dvostrukim mjerilima. Ono što vrijedi za njega, na meni nije primjenjivo. Očekivao je da ću opet biti prestrašena mula i pokorno izvršavati svaku njegovu suludu zamisao. Ta su vremena davno prošla! Studentica koja mu se slijepo pokoravala pretvorila se u snažnu i samosvjesnu ženu koja zna što želi i koliko može, a on je svojim postupcima uvelike tome pomogao. Dok me je savijao kao brezov prut, nije bio ni svjestan koliko snage mi daje za dalje. I mogla sam bez njega svih ovih godina, moći ću i ubuduće!
- Ako ne promijeniš rutu, iskočit ću iz jurećeg automobila! - zaurlala sam hvatajući se za vrata taksija, spremna realizirati svoj naum. Što mogu izgubiti?