RIJEDAK ZAČIN 💗 završeno 💗

20. poglavlje

Čini mi se da protječu sati u čekanju. Sunce mi gricka koljena, a vjetar se zavlači u raspletenu kosu. Noa ne dolazi iako je rekao da kreće čim završimo razgovor. Obzirom da mi je nakon njegovog objašnjenja postalo jasno koliko je udaljen od mene, uvjerena sam da ga je nešto spriječilo. I ne nadam se dobru. Zabrinuta sam. Postao mi je drag. I više od toga, iako  ništa ne znam o Noi osim ono malo što sam saznala u našem kratkotrajnom druženju. Pala sam mu u zagrljaj bez razmišljanja i predrasuda, čineći najispravniji potez ikada kad su muškarci u pitanju. Osjetila sam da mu mogu vjerovati iako smo do nedavno bili potpuni stranci. A kako sam ga samo iznevjerila! Komunikacija je dvosmjerna cesta, a Noa mi nije dao priliku da mu objasnim sebe. Situaciju. Feđu. Zabunu. Ranije nisam smatrala za shodno spominjati mu Feđu jer je netragom nestao iz mojeg života. Samo u najružnijim noćnim morama mogla sam sanjati da će se opet pojaviti kao crni anđeo spasitelj koji me izbavljuje od vlastitih demona. Naravno da je Noa bio šokiran ugledavši Feđu gotovo golog kako se šepuri poput pauna izlazeći iz moje spavaonice. Naravno da mu ništa nije bilo jasno i da mu je ponos bio povrijeđen. Možda i osjećaji.
Ipak, nakon što sam uspješno pobjegla od Feđe i snašla se u Grazu, odlučio je dati mi drugu priliku. Djevojka starog kova, grabeći torbicu za bijeg, ponijela sam sa sobom i notezić u koji sam zapisala Noin broj. Čim sam ugledala prvu govornicu znala sam da mi ona donosi spas. Bez mobitela sam ionako izgubljena, a ovih par kovanica koje imam razasute po torbici bit će, nadam se, dovoljne da dozovem Nou. On mi je posljednja šansa. Jedino on. Kome bih se drugom mogla obratiti? Tko bi mi uopće povjerovao? Skeptično sam hvatala telefonsku slušalicu i nadala se da je Noa dostupan i raspoložen za moj kratak i jasan vapaj, jer govornica će mi brzo i halapljivo progutati sve kovanice i ako me on neće htjeti saslušati, ostat ću sama u skrivenoj uličici, izgubljena u prostoru i vremenu. Uistinu ne znam kako ću se izvući odavde jer izgleda mi da se nalazim u nekom manje prometnom dijelu grada. Ni čovjeka ni psa na ulici. Dan odmiče. Strepim od razgovora s Noom, a odugovlačenjem si samo umanjujem šansu za pozitivan ishod. Bojažljivo hvatam slušalicu plašeći se negativnog ishoda ovog poziva. On mi je posljednja slamka spasa. Utopit ću se u moru gluposti, a život je preda mnom. Pruža mi ruke dozivajući me da ugrabim sve plodove koje mi nudi. Ne smijem to prokockati! Jedan kiks je dovoljan, drugi je slučajnost, a treći je već notorna glupost.
Telefon je dugo zvonio, činilo se poput vječnosti, prije nego li sam čula nezainteresirano "molim?" s druge strane.  Već sam se uplašila da neće odgovoriti nepoznatom pozivatelju. Srećom, barem taj strah pokazao se neosnovanim.
- Noa, ja sam. Aleksandra. Trebam te ...
- Nisam spreman na ovaj razgovor. Još ne ...
-Oprosti, molim te. Sve si pogrešno shvatio ... - trošeći i posljednju kovanicu, brzo sam mu objasnila gdje sam i obećala da ću mu sve ostalo potanko ispričati kad dođe po mene. Začudo, nije se puno opirao. Detaljno mi je objasnio kako ću doći do centra i tu neka ga čekam. Iako sam se plašila izlaganja, učinilo mi se da je javno mjesto ipak odličan izbor. Tko će me napasti usred bijela dana u prepunom gradu? Nakon što je govornica pojela i zadnji spasonosni srebrnjak, a zrakom je odjeknulo beznadežno " tuuu tuuu", žurno sam se zaputila na mjesto susreta s Noom. Nisam se osvrtala, izašla sam iz puste uličice među ljude i odmah sam se osjećala bolje. Daleko je to od sigurnosti koju sam trebala, ali Noin dolazak ulijevao je nadu u moje preplašeno srce. Napokon ću odahnuti, samo da osjetim njegovu toplinu u svojoj blizini. Nije obećao da će mi oprostiti, ali obećao je doći i pomoći mi u nevolji. Kao pravi prijatelj. Nada zaista umire posljednja! Još uvijek sam se nadala da bismo mogli nastaviti gdje smo stali, jer ono što je počelo od jedne iskrice i naprasno prekinuto glupošću i bezobzirnošću treće strane, ipak ima budućnosti ako je iskrica i dalje postojana. Ponekad i iz pepela uz neznatni poticaj bukne novi plamen pa zašto da se i ja ne nadam? Vrijeme je prolazilo, a ja sam čekala.
Kakva god gužva bila, do sad je već trebao stići do trgovačkog centra ispred kojeg sam ga čekala odjevena u  crni poslovni kompletić sa uskom suknjom dužine malo iznad koljena. Ljudi su u čudu gledali poslovnu ženu, besprijekorne frizure i decentne šminke koja sjedi na stupiću ispred velikog centra tupo zagledana u prazno. Nisam se obazirala. Da li da opet odem do govornice? Nemam više ni centa! Kako da ga nazovem? Možda imam još koji euro u torbici, pretraživala sam optimistično, ali bez uspjeha. Sigurno bi pomislio da sam paranoična kad bih ga ponovo nazvala. Obećao je doći i nemam razloga ne vjerovati mu.  Uza sve što sam proživjela s Feđom, paranoja je preblaga riječ za ovo što osjećam i o čemu razmišljam.
Nekako sam se izvukla i umakla Feđi. Kad se taksi zaustavio na raskrižju, iskoristila sam trenutak njegove nepažnje i pobjegla sam iz auta. Crveno svjetlo na semaforu bilo je spasonosno rješenje. Potrčala sam glavom bez obzira, ne okrećući se više unazad. Ne zaustavljajući se dok nisam dovoljno odmakla, napravila sam dovoljan uzmak da mogu stati i predahnuti. Hvatam zrak glave oslonjene na hladan beton dvokatnice za čiji ugao sam se sakrila. Čini mi se da ću se opet onesvijestiti, nenavikla na toliko trke. Tijelo mi nije spremno na  napore kojima ga izlažem, a evo danas ga već drugi put pogonim van njegovih mogućnosti.
Vratit će mi, ako ne uzmem predah. Ali ja za predah nemam vremena! Vrijeme nije na mojoj strani, a ja nemam pojma gdje se nalazim i koliko sam ovdje sigurna. Feđe sam se riješila, bar za sad. Nije ni pokušao krenuti za mnom i zaustaviti me. Pružio je za mnom ruku, više radi reda nego odlučno dok sam iskakala iz taksija, ali to nije bilo dovoljno da me zaustavi. Uspješno sam iskočila i naočigled iznenađenih vozača otrčala u prvu ulicu koja mi se ponudila nakon što sam s kolnika u jednom skoku kročila na pločnik. Skrivam se, bilo mi ubrzano tuče, a srce osjetim u grlu kao užareni bubanj. Vruće mi je, zadihana sam, zbunjeno i preplašeno se ogledam oko sebe u strahu da se odnekud ne pojave ona naoružana četvorica Gazdinih grdosija ili možda Feđa. Pokušavam dokučiti u kojem sam dijelu grada, ali to mi ne polazi za rukom jer Graz ne poznajem dovoljno da bih mogla znati gdje se nalazim. Jedno je sigurno: trenutno sam sama i sigurna! Koliko dugo?
Brzinski sam u skrovitoj uličici popravila svoju raščupanu frizuru i dovela je do savršenstva. Ženska je torbica jedno od svjetskih čuda! Pronašla sam u njoj sve potrebno da se upristojim. U trenu sam se našminkala i sakrila sve tragove da sam još malo prije skakala s balkona na balkon i umalo iskočila iz jurećeg taksija. Na žalost, mobitel nisam stigla ubaciti i morat ću potražiti govornicu ukoliko se planiram nekome obratiti za pomoć. A itekako sam to imala na umu, jer sama dalje više ne mogu niti znam. Ponestaje mi snage. Psihičke i fizičke. Treba mi svježa krv, odmoreno tijelo i bistar um pouzdanog vodiča. Čvrsta i razborita ruka. Zdrav razum. I zato sam, unatoč svemu, nazvala Nou.