RIJEDAK ZAČIN 💗 završeno 💗

Prolog i 1. poglavlje

    

           PROLOG

Previše je ružnog ostavila iza sebe i zaslužila je ove rijetke trenutke sreće i mira, sklupčana u sigurnosti njegovog toplog zagrljaja. I neće dozvoliti da joj ikada više netko ili nešto istrgne sreću iz ruku. Podigla je glavu s njegovih prsa zagledana u lice koje je odavalo mir i spokoj glave opušteno zabačene na jastuk. Duboko je disao i svaki otkucaj njegovog srca u nju je ulijevao novu snagu. Uživala je gledajući ga kako napokon spokojno spava, izmrcvaren nizom događaja koji su opasno prijetili da se ovo čarobno proljetno jutro nikad više ne ponovi. Zahvaljujući spletu dobrih okolnosti i uz puno sreće, sad su opet oboje ovdje gdje pripadaju. Jedno uz drugog, nerazdvojni zajedno. A tako je malo nedostajalo ...
Aleksandra se posve nesvjesno trzne i sa zebnjom joj kroz misli prelete svi nemili događaji koji su joj prethodnih godina život pretvorili u dramu, u borbu za opstanak. Obavijena hladnoćom, povuče prekrivač više prema bradi i čvršće se privije uz tamnoputog muškarca koji je mirno spavao pokraj nje, duboko i mirno dišući. Proljetni je povjetarac slavodobitno lepršao nad gradom, a ptičice su svojom razigranošću i veselim pjevom pozdravljale prirodu koja se budi.
Sklopila je oči i utonula u još jedan san. Dan će započeti bez njih dvoje, a oni će mu se pridružiti kad prespavaju sve ružne uspomene.

                1. poglavlje

Zagledana kroz prozor, prepuštena sama sebi i svojim mislima, osluškivala sam kako se stara lokomotiva predratnog vlaka uspuhano uspinje, teškom mukom savladavajući uspon koji se  bez kraja prostirao pred njom. Najveći izazov do sada. Nepregledan uspon za tijelo nagrizeno godinama trošenja. Ritam u kojem su kotači te ocvale starice klizili po tračnicama bio je monoton, bezličan, prepun dosadnog ponavljanja i takav je uspavljujuće djelovao na mene.
Imala sam sreće i dokopala sam se praznog kupea u vagonu druge klase. Nadam se da će tako i ostati! Očekujem dug i naporan put, iza mene je jedno vrlo turbulentno razdoblje, puno uspona i padova i prijeko mi je potreban mir.
Najmanje što mi sada na mom putu treba je dosadni, debeli brbljavac, obitelj s malim hiperaktivnim djetetom koje puno pitanja i nepresušne energije skakuće po našim glavama. I rastače mi sivu tvar. Ili još gore, a to mi sada zaista najmanje treba, neka uboga, ucviljena udovica, koja mi  tužnim glasom na rubu plača opisuje svoju sudbu kletu do  najsitnijih detalja.
Potreban mi je mir. Kao oazu u pustinji više od svega sad trebam mir. Potajno sam se pribojavala samoće, ali sad sam itekako svjesna da mi je ona prijeko potrebna. Zbog duševnog mira koji želim opet postići. Sama radi sebe.
Moje uzburkane misli, trenuci preispitivanja i umirujući krajolik koji mi se izmjenjuje pred očima, prate u stopu ritam uspuhanog vlaka. Zelene borove šume, prostrane i u savršenom redu održavane livade, livade na kojima spokojno pasu goveda. To su slike koje me vraćaju u prošlost.
Težak uspon, dahtala je stara lokomotiva, jedva vukući za sobom vagone išarane stotinama grafita.
Jedan mali pauk, zarobljen sa mnom u praznom kupeu druge klase, pleo je svoju mrežu u prostoru između prozora i prašnjavog crvenog sjedala.
- Jadniče mali, koga ti namjeravaš uhvatiti u tu svoju tananu zamku?
Jesi li svjestan svoje nemoći? Znaš li da su potrebni mnogo krupniji zalogaji od ovih koje mi uzimamo da bi se preživjelo u okrutnom i nadasve hladnom svijetu koji nas okružuje?
Kad sam ja bila djevojčica ...
Naslonila sam čelo na musavo staklo, vlak se lijeno vukao naprijed, a moje su se misli razlile daleko, u najranije djetinjstvo.
Sretno dijete. Bila sam uistinu sretno dijete. Odrasla na selu, dijete sam zelenih pašnjaka i nepreglednih ravnica koje se prostiru dokle vam pogled seže, sve do točke u kojoj se nebo spaja s tlom i gdje gubite pojam o vremenu i prostoru.
Svakodnevno kupana ljubavlju i čeličenja poticajnim i ohrabrujućim riječima podrške svojih dragih roditelja, odrastala sam u čvrstu, stabilnu i samosvjesnu djevojčicu.
- Aleksandra, svijet je lud. Ne očekuj da će ti sve biti pruženo na dlanu. - govorila mi je majka.
- Život je predivan dar, dijete. Ne dopusti mu da samo proleti pokraj tebe.  Svakodnevno ga oplemenjuj, uči, upijaj. Ne sklapaj oči pred problemom, već mu se hrabro suprotstavi kao najvećem izazovu. - usađivao je otac svoje životne mudrosti u moje krhko tijelo koje se je tek razvijalo i poput spužve upijalo sve nove spoznaje i radovalo se nadolazećim izazovima.
Daleko od buke i vreve velegrada, djevojčica u meni veselila se svakom novom danu, upijajući punim plućima blagodati odrastanja u mirnoj i netaknutoj prirodi. Potpuno neopterećena činjenicama o kojima nisam imala pojma, spokojno sam odrastala sigurno sklupčana u obiteljskom gnijezdu.
Otac mi je bio farmer i uz pomoć nadničara obrađivao je nepregledne hektare plodne zemlje pretvarajući ih u žitnicu.
- Sve će ovo jednog dana biti tvoje, ljepotice. Što kažeš na to? - poveo me je na moj osamnaesti rođendan u polje kojim su poput ogromnih bumbara zujali kombajni i zlatne vlati pretvarali u još vrijednije zlato.
Stajala sam osupnuta, zatečena, nespremna. Nisam to očekivala. Kći sam jedinica i logično je da otac ima za mene velike planove. I ja sam ih imala, ali ne još i nikako ne ovdje. Iako sam uživala u odrastanju okružena prirodom, hraneći se našim domaćim proizvodima iz eko uzgoja i uljuljkujući se u sigurnost toplog roditeljskog doma, moje tijelo trebalo je više. Mozak mi je vrištao, a misli su žudjele za velikim gradom. Ni u jednom trenutku nisam sebe vidjela ukopanu u rodnome mjestu, ovdje gdje sve vrvi od mirisa i okusa, opasano visokim bedemom roditeljske pažnje, ljubavi, topline i sigurnosti.
Buntovnica u meni bila je spremna na izazove, na suočavanje s velikim svijetom i odlazak u nepoznato koje se je pružalo daleko iza obzora. Krila su mi narasla i željela sam vidjeti kamo to sunce svakodnevno nestaje. Nije mi bilo dovoljno svakodnevno ustajati i kao jedinu obavezu imati učenje koje će me jednog dana pretvoriti u farmericu. Trebala sam puno više. Moji su horizonti bivali mnogo širi od očevih, a apetit iz dana u dan sve veći. Dostupnost interneta svakodnevno je povećavao moju glad, nudeći mi svijet na dohvat ruke. Dovoljno je bilo samo posegnuti. Zakoračiti. Zgrabiti. Zagrizla jesam. Željela sam čim prije pobjeći iz obiteljske kuće, napuštajući njen mir i sigurnost i predati se avanturističkom dijelu sebe, otkrivajući nova podneblja, upoznavajući nove ljude i ispisujući drugačiju povijest od one koju je moj otac, visok i snažan pater familias, za mene napisao u momentu kad sam uz prvi plač, na majčinim grudima udišući život, pozdravila svijet koji me je spremno dočekao.