RIJEDAK ZAČIN 💗 završeno 💗

22. poglavlje

Ne, nećemo Noa i ja spašavati svijet, ali mogli bismo napokon pronaći odgovore na pitanja koja nas muče. Vrtimo se u krug, a netko se za to vrijeme poigrava mojim životom i odvlači mi pažnju od stvarnih problema. Dok se ja kaotično krećem po Grazu  i skrivam se od svojih  progonitelja, ne mogu znati što se događa u hotelu u kojem će se održati simpozij, a tamo je sad već sigurno sve spremno i gosti dolaze u velikom broju, prolaze sigurnosne preglede i zauzimaju svoja mjesta. Činjenica da će svaka osoba biti pažljivo pregledana prije nego uđe u veliku dvoranu trebala bi me umiriti, ali ja sam i dalje nervozna, uplašena i već pomalo luda od strepnje i neizvjesnosti. Feđa mi je dao mrvice. Ubacio mi je bubu u uho namjerno mi ne dajući dodatna pojašnjenja. Pobjegla sam od njega glavom bez obzira i evo me u iznajmljenom automobilu s Noom koji nas smireno i hladne glave vozi prema mojem hotelu. Plan je da se neopazice uvučemo u apartman. Uzet ću sve svoje preostale stvari, odjaviti se i zajedno s Noom otići na simpozij. Znala sam da i on ima obaveza na samom skupu, ali kako se je naš odnos brzo iz poslovnog i prijateljskog pretvorio u nešto sasvim drugo, uopće ga nisam pitala što će on tamo raditi. Kako je burno naša veza počela, tako je burno i prekinuta i sad kad smo opet zajedno žurimo spasiti što se spasiti da i ja opet ne postavljam pitanje koje bih htjela. Vjerojatno mu nije previše važna nazočnost na skupu, jer sigurno ne bi dojurio po mene i vozikao se sa mnom po gradu dok ga tamo ljudi nestrpljivo čekaju. A možda griješim? Sklona sam i tome da sama smišljam scenarije u glavi i pretpostavljam moguće ishode. Bilo da pogriješim u predviđanju ili pogodim rješenje, na kraju sam uvijek iznenađena. Danas poput hazardera očekujem pozitivan ishod. Igram na nepoznato, blefiram i nadam se najboljem. Kad se borite s nepoznatim, kao da hodate po žici svezanih očiju. Povez je nepropustan, oko sebe čujete glasove i sajlu koja se ljulja iznad provalije. Širite ruke i balansirate između neba i zemlje u pokušaju da uspostavite ravnotežu. Nemate pravo na pogrešku jer gore ne možete, a dolje je tvrdo. Pravocrtno gibanje, oprezno i polako, nogu pred nogu. To je rješenje. Polako ćemo i oprezno doći do potrebnih podataka. Makar tapkali u mraku. Samo da ne bude prekasno!
Noa će parkirati automobil u ulici nadomak hotela, tako smo se dogovorili i šutke nastavili vožnju. Nismo primijetili ništa sumnjivo, nitko nas ne prati. Zaustavljamo se. Sva sreća da je Graz pun skrovitih uličica i tajnih prolaza, a Noa ih sve ima u malom prstu. Čim smo zaključili da je zrak čist, oprezno izlazimo iz vozila i odlazimo do sporednog ulaza u hotel, onog rezerviranog za poslugu. Izbjegavamo dizalo i grabeći dvije po dvije stepenice uspinjemo se do mojeg kata. Ne mogu sakriti svoju zadihanost i glasno pušem, a Noa me upozorava da se stišam. Pokušavam ne disati, ali ni to ne mogu u nedogled. Oprezno i tiho uzimam zrak i isto tako, još opreznije, izdišem.
- Budimo oprezni, Aleks. Još samo malo izdrži. - bodrio me je i poticao, ulijevajući mi samopouzdanje. Skupljam posljednje atome snage. Ovo je moja bitka i ne smijem ju izgubiti. Zbog oboje.
Kao što sam mogla i pretpostaviti, apartman nije bio zaključan. Vrata su bila samo pritvorena još otkako su ih ona četvorica jutros razvalila. Čini mi se kao da je otada prošla cijela vječnost! Događaji se izmjenjuju kao na traci i nije čudo da mi se čini kao da sam u ovom hotelu bila davno prije, u nekom od prošlih života. Uhvatila sam rukom za kvaku i vrata su se tiho otvorila. Sve je na svojem mjestu!
- Nisu ništa ni pipnuli! Sve je kako sam jutros ostavila.
- Hmmm ... to može značiti samo jedno. Ne zanima ih ništa drugo, samo ti.
-Ali zašto, Noa? Zbog čega sam ja odjednom postala zanimljiva?
- Saznat ćemo, sve se tajne kad tad otkriju. Brzo skupi svoje stvari i bježimo odavde.
- Neću ovaj put bježati, Noa. Odjavit ću se, pristojno ću napustiti ovaj hotel kao sav normalan svijet. Vidiš i sam da je ovdje sve u redu.
- Ne budi tako sigurna, draga. Opreza nikad dosta. Još uvijek ne znamo s kim imamo posla. Možda je na recepciji njihov čovjek?
- Ne budi baba roga!
- Nisam baba roga, samo sam realan i razmišljam unaprijed.
- Dosta mi je opreza! Želim raširiti krila i poletjeti. Dosta mi je skrivanja! Hoću bar još jednom slobodno prošetati ovim prekrasnim gradom, želim se popeti na pozornicu i održati svoj govor svim nazočnima i želim se kao moralni pobjednik vratiti u Hrvatsku. Normalno nastaviti svoj uobičajeno obični život. Ne trebaju meni ovakvi adrenalinski izleti, Noa!
- Sve će doći na svoje. Opet ćeš letjeti na svoj način, ali moramo obaviti još neke sitnice prije toga. Neću te samo tako pustiti. Držat ću te za ruku da se ne spotakneš.  - pogledao me je u oči i istog trena sam oćutjela da uz njega mogu sve. Osjećaj koji se ponavlja svaki puta kad mu se zagledam u oči ne može biti zabluda. Nevažno je imamo li iza sebe cijelu povijest ili tek nekoliko zajedničkih sati, važni su osjećaji koji kolaju od mene k njemu i nazad. Sigurnost. Toplina. Osjećaj pripadnosti. Nada. Vjera. Povjerenje. Vremenom će i ljubav zauzeti svoje mjesto, ali bojim se prizivati ju ovako rano da se ne rasprši s vjetrom. Ja sam spremna za Noinu ljubav. Spremna sam ju prigrliti i uživati u njoj. Svim osjetilima, duševno i tjelesno. U Noinim očima pročitala sam istu spremnost.
Ljubav uvijek pronađe put. I kad se sve čini beznadežno i kad okolnosti ne pružaju moguće odgovore, ljubav je ta koja se probija kroz trnje i drač, pronalazi izlaz iz najzamršenijeg labirinta i dolazi čista i neokoljana do srca koja se vole. Ne treba gubiti nadu, treba samo strpljivo graditi most kojim će krenuti prema nama i stići na odredište. Ljubav treba plodno tlo na kojem će rasti, bujati i cvjetati. Noa i ja imali smo sve potrebno i uživat ćemo u njenim plodovima, ali potrebno je još malo vremena. Na strpljenju sve počiva. Od strpljenja počinje. Onaj tko zna što želi, nezaustavljiv je na svom putu i dolazak do cilja mu je zajamčen. Kroz trnje i ruže, na kraju će stići na cilj kao pobjednik.
Iz misli u koje sam odlutala i na trenutak zaboravila stvarnost vratio me je odlučni Noin  glas:
- Jesi li sve uzela? Nemamo vremena za gubljenje! - on je prizemljen, hladnokrvan, ozbiljan i realan. On zna da se ne smijemo više zadržavati na ovom mjestu, ako nam je imalo stalo do naše sigurnosti. Znam to i ja, ali odlutala sam u ljepše misli, ponijeta trenutkom. Stvarnost je gruba i tjera nas naprijed. Brzo uzimam svoje stvari iz ormara i nehajno ih bacam u kofer. Skupljam sitnice za osobnu higijenu iz kupaonice i zatvaram toaletnu torbicu pa ju polažem preko majica i kostimića. Odjednom mi je kofer premali i najradije bih sve ostavila u hotelu i pobjegla s Noom glavom bez obzira. Daleko od ljudi, daleko od opasnosti i intriga. Stisnuti se uz njega i sve zaboraviti, to je trenutno bila moja najveća želja.
- Ma vidi ju! Najbolje da još i zalegneš! - rugao se Noa lutanju mojih misli dok sam zasjela na zatvoren kofer i odsutno se zagledala u daljinu. "Dosta mi je! Umorna sam od svega!"- te sam riječi odšutjela, trudeći se povratiti snagu i opet biti jaka. Morala sam, jer nemamo vremena za odmaranje. Tek nam predstoji iscrpljujuća bitka, intuicija mi je to govorila. Kako ćemo je dobiti, to nisam mogla pretpostaviti. Jedino u što sam bila sigurna je da moramo pobijediti nepoznatog neprijatelja i složiti stvari na svoje mjesto, da ne štrše kao ovaj moj nehajno nabacan kofer. Uzimam prazan mobitel sa stola i ubacujem ga u torbicu. Dobro je, ništa nisam zaboravila.
- Možemo krenuti, mobitel ću puniti u autu. - obraćam se Noi koji  spremno uzima krcat kofer, nestrpljiv da napokon napustimo hotel. Nije mi dopustio da se odjavim. Užurbanim koracima kreće prema stepenicama, oprezno se osvrćući oko sebe. Trčkaram za njim pokušavajući ga pratiti. Ne uspijeva mi, stalno sam za dužinu  koraka iza njega.
- Požuri, Aleks!
- Trudim se, ali ne uspijevam. Malo skrati korak i uspori ne želiš li da se otkotrljam niz stepenice.
- Znam da ti je svega dosta i da si iscrpljena i umorna, ali sad nije vrijeme za posustajanje. Nema odustajanja sve dok ne dođemo na cilj.
- Dragi Noa, to kao mantru ponavljam u sebi od kad su zaredali ovi čudni događaji. Mozak hoće i želi jer zna da mora, ali tijelo ne može. Nisam vična tolikom fizičkom naporu. - napokon sam priznala.
- I najjači se ponekad slome, Aleks. Dođi! - zastao je na stepenici i pružio mi ruku. Snaga kojom pršti djelomice se pretoči u mene i ja gotovo poletim za njim. Još malo i napustit ćemo hotel, oprezno se dokopati skrivene uličice u kojoj smo ostavili automobil i zaputit ćemo se u drugi hotel, onaj u kojem sam trebala biti još prije tri sata. Kasnim. Nada u meni tinja i daje mi za pravo da se nadam kako još uvijek nije sve izgubljeno. Noin pogled ulijeva mi sigurnost i vjeru. Gotovo sam sigurna da će u konačnici sve biti u najboljem redu. Stvari će se posložiti na svoje mjesto, a ja ću napokon odahnuti. Nisam gubila svjetlo ispred sebe, pažljivo sam ga slijedila.
Automobil nas je čekao tamo gdje smo ga ostavili, bez ikakvog traga da mu je netko prilazio.
- Odlično, nitko nije prilazio autu. Izgleda da nas nisu otkrili.
- Izgleda mi kao da nas ni ne prate, izgubili su interes za mene otkako sam se iščupala iz Feđinih kandži.
- Da, sve mi se više čini da je on najveći, ako ne i jedini uzrok svim tvojim nevoljama. Nije on baš tako bezazlen i bezopasan kako se čini.
- A nije ni glup!
- Možda nije glup, ali je lud. A takvi likovi su najopasniji. Ne prezaju ni od čega ne bi li ostvarili svoj naum.
- Eh, da mi je znati što se krije iza onog njegovog bahatog stava i narciosidnog smijeha!
- Taj čovjek je hodajuća nevolja, draga moja Aleks. - zaključuje Noa i otvara mi vrata automobila u koji se udobno smještam i ponovo me ponese isti osjećaj sigurnosti kao kad sam prvi put sjela u njega, tik do Noe. Gledam kako mu se prsa nadimlju dok uzima sigurnosti pojas i spretno ga prebacuje preko sebe. Namješta retrovizor i usput provjerava jesmo li sigurni. Miris kožnih sjedala miješa se sa njegovim losionom i puni mi nosnice. Opet me obuzima onaj isti poznati osjećaj. Plešem po rubu nesvjestice. Otvaram prozor i uzimam bočicu s vodom iz torbe. U tom trenutku začuje se pucanj i u auto uleti metak. Noino staklo rasprsne se u komadiće. Zanijemila sam od straha, trgnuta iz sigurnog kolapsa.
- Noa! Noa, jesi li dobro? - krv je oblila njegovo lice i umrljala mu besprijekorno čistu košulju.
- Samo me je pogodio komadić stakla. Sve je u redu. Jesi li ti dobro?
- Osim što umirem od straha? Neokrznuta sam.
- U pravom si trenutku otvorila prozor!
- Ciljali su mene! Kako to da me nisu ubili? Nisu amaterčići!
- Ovo je bio tek hitac upozorenja. Da su te htjeli mrtvu, ne bi bilo promašaja.
- Da nisam otvorila prozor, staklo bi mi sasjeklo lice do neprepoznatljivosti. Ali nije to najgore što mi se moglo dogoditi.
- U pravu si. Tko god te vreba ima ozbiljne planove s tobom i treba te živu. Mrtvi im očito ne možemo pomoći, na našu sreću.
- Ali ja im živa ne želim u ruke! Tko zna što su nam sve u stanju napraviti? Strah me je, Noa ... - moja se ruka oprezno spušta na njegovu tražeći sigurnost u dodiru, a drugom uzimam sterilnu gazu iz kutije za prvu pomoć i čistim svježu  krv sa Noinog lica.
- Ma nije to ništa, samo ogrebotine!
- Bolje ćeš izgledati kad ti ih očistim, crvenokožni!
- Kako ti kažeš, bljedolika! - pogledamo jedno drugog i prasnemo u smijeh. Pomalo histeričan, ali prije svega olakšavajući smijeh. Živi smo! To je najvažnije. Još jedna lekcija je naučena. Taj nepoznati netko koji me progoni šalje mi upozoravajuće signale. Ništavna sam pred njim. Moj život je u njegovim rukama i on mi ga sad poklanja. Daje mi do znanja da sa mnom može kako hoće, ali još uvijek mu trebam živa. Strah od nepoznatog kola mi venama, uvlači se pod kožu i prodire do kosti. Bespomoćna sam. Stojim razdrljene košulje pred streljačkim vodom, a kiša metaka juri pravo na mene. Ni jedan ne pogađa. U zraku je još uvijek svjež miris baruta i ja čvrsto stisnem Noinu ruku ne bih li potisnula ružne misli.
- Nisi sama, Aleks. Ja sam tu. Zajedno ćemo se izboriti za tvoju sigurnost.
- Hvala ti što si ovdje, Noa. - naginje se prema meni, nježno me privija na svoja prsa i poljupcem mi miluje čelo. Blagoslovljena sam s ovim muškarcem u svojem životu. Pored njega nije me strah ni umrijeti, ali nadam se da se to neće dogoditi prije no što proživimo puno lijepih i svijetlih zajedničkih trenutaka. Za smrt nikad nije kasno. Bojim da ne propustimo sretne trenutke boreći se s vjetrenjačama.
Dok sam ja Noi vidala rane i polako se opuštala uz njegove iscjeljujuće poljupce na hladnom čelu, jedan je automobil uz glasno cviljenje guma napustio uličicu. Miris baruta pomiješao se s mirisom benzina, a tragovi guma još dugo će ostati na asfaltu. Neće ih izbrisati prva kiša, ni druga, možda tek treća kiša ukloni tragove o tome da se je u ovoj inače mirnoj i tihoj uličici nešto događalo istovremeno kad i skup modnih stručnjaka u odlično rangiranom hotelu u neposrednoj blizini.