RIJEDAK ZAČIN 💗 završeno 💗

16. poglavlje

Nervozno cupkajući i neprestano stišćući zvono, pred vratima je stajao Feđa. Osoba koju bih najmanje očekivala u Grazu. Osoba koja mi je trenutno najmanje potrebna u životu. Lakše bih večeras izašla na kraj s đavoljim odvjetnikom nego sa svojim bivšim dečkom. Najradije bih se pritajila. Dosadit će mu čekanje pred zatvorenim vratima i otići će podvijena repa,uzaludno sam se nadala. Prošlo je deset minuta. Navirim se opet. Tu je. Kao da je shvatio da sam tu, s ove strane vrata. Je li osjetio da ga gledam? Opet se dohvatio zvona i stao mahnito zvoniti. Dodijao je vragu i bogu, meni najviše. Ogrnem se kućnim haljetkom ne bih li ga što pristojnije dočekala. Pustit ću ga u stan. U ime starih vremena, u meni je tinjala nada da mi ipak nije u stanju učiniti ništa nažao.
Oprezno otvaram vrata i sklanjajući se u stranu, još opreznije ga puštam da uđe.
- Aleksandra, hvala bogu da si tu! Dobra ti večer, dušo. - krenuo je usnama prema meni, a ja sam uspješno uzmakla, pruživši mu tek ruku na pozdrav. Ruka mu je hladna i mršava. Dugi, suhi prsti još su izduženiji od onih kojih se sjećam iz našeg zajedničkog života.
- Zašto bježiš? Pa to sam ja, Feđa! Zar me ne prepoznaješ? - dah mu je vonjao na ustajali alkohol i ja uzmaknem još korak unazad.
- Ooo, itekako te prepoznajem! Upravo zato i uzmičem. - odgovaram mu već sad žaleći što sam ga pustila u stan.
- Bježiš od mene?
- Nisam ja ta koja bježi, zar si zaboravio? Ne pravi se naivniji nego što jesi. Pa bar te ja dobro poznajem! Ili sam to samo umislila?
- Pustit ćeš me u stan ili ćeš  stajati na vratima i predbacivati mi zbog krivih poteza? - nervozno se osvrtao oko sebe i povlačio šiltericu prema dolje, skrivajući lice.
- Od koga se sad skrivaš i kako si me uopće pronašao? - sklanjam se s vrata i puštam ga uđe. Zaista nije imalo smisla nastaviti razgovor u hodniku. Feđa je postajao sve nervozniji, a meni se uopće nije dalo s njim raspravljati. Htjela sam odgovore, sad kad se je već pojavio niotkuda i odlučio mi pokvariti večer. Sve će mi reći. Sad ili nikad. Bila sam spremna ugušiti ga golim rukama, posljednjim zrncem snage istisnuti život iz njega. Gledajući ga sada ovako izmučenog, mršavog i ofucanog, osjetila sam sažaljenje. Na njemu su visjele prljave traperice dva broja veće, a karirana košulja bez dugmeta na desnom rukavu vapila je za pranjem. Htio je izuti svoje blatnjave tenisice koje su nekad bile bijele boje, ali sam ga uspješno u tome spriječila.
- Aleksandra, možeš li mi oprostiti? - nesigurnim tonom me je pitao dok sam micala jastuk sa stolice i pokazivala mu gdje da sjedne. Luksuzan hotel i klošar u njemu nikako nisu bili lijep prizor. Nimalo privlačan kontrast u kojem sam se i ja našla i pokušavala dokučiti koja je moja uloga u cijeloj priči.
- Kako to izgledaš, Feđa? Kako da ti oprostim nešto što sam davno potisnula u podsvijesti? Morala bih ti zahvaliti što si me oslobodio svojim odlaskom, ali neću to učiniti jer ne zaslužuješ niti jednu lijepu riječ od mene.
- Nije trebalo tako biti! Molim te, mogu li dobiti čašu vode? - oblizao je svoje suhe usne i ja pomislim kako je vjerojatno i gladan, ali to uopće nije moja briga. Ni on se nije pitao što će sve meni nedostajati kad ostanem sama. Otišao je bez riječi, uzeo je svu našu ušteđevinu, a i moj novčanik je u potpunosti opustošio na odlasku. Sva sreća da sam imala tajni račun na koji sam polagala manje svote novca kako ne bih pobudila njegovu sumnju. Taj me je račun spasio, inače bih umrla od gladi kad je otišao. Ma kako jadan i mizeran sad sjedio ispred mene, neke stvari mu ne mogu oprostiti. Ne želim se ni potruditi oko toga. Vrijedan je jedino mojeg prijekora, nije zavrijedio ništa drugo!
- Želiš li nešto popiti? - pitala sam ga više radi reda, spuštajući čašu s mineralnom vodom na stol ispred njega. I ovo mu je previše!
- Ne, hvala. Voda je sasvim ok. Ne treba nam posluga u sobu. Nemoj skretati pozornost na sebe. Što manje ljudi zna da si ovdje, to bolje.
- Prestani biti tajanstven i reci mi već jednom o čemu se radi! Kako si me pronašao? I zašto sada?
- Aleksandra, nisi sigurna ovdje! Otišao sam bez traga jer sam morao. Sjećaš se Gazde?
- Kako se ne bih sjećala? Jako dobro pamtim kako su mi njegovi ljudi demolirali stan! - naglo sam ga prekinula na spomen Gazdinog imena. Još više me je iznenadila činjenica da je upoznat s događajima iz studentskog doma, iako mi je to samo indirektno priznao.
- Tvoja nesvjestica nije bila slučajna, a ni onaj lik u noćnom baru. Iza Gazde stoji još moćnija mašinerija i ja sam ih sve uzdrmao svojim nepromišljenim potezima. Da sam tada znao sve što sada znam, nikad se ne bih upuštao u mutne poslove s tim tipovima. Ucijenili su me. Nisam popuštao. Prijetili su da će me ubiti, nisam se predavao. Pobjegao sam kad su počeli prijetiti da će mi se osvetiti kad tebe pronađu.
- Glupane glupi! I ti sad dolaziš k meni da im pokažeš gdje sam? Pa ti stvarno nisi normalan! Zar želiš da nas pokokaju kao zečeve?
- Pronašli su oni tebe već ranije i drže te pod kontrolom.
- Kako to da nisam ništa primijetila? I hoćeš li mi već jednom reći kako si ti došao do mene?
- Nemaju samo oni doušnike, imam i ja svoje ljude koji su mi pomogli da te nađem. Moram te nekako zaštititi, jer će se izgleda odigrati nešto veliko na simpoziju na koji si pozvana.
- O čemu to govoriš? Zaista želiš da poludim od brige? S tobom idu samo nevolje! Nisi se trebao vraćati u moj život!
- Došao sam te upozoriti. I zaštititi.
- Ništa ja tebi ne vjerujem! Možda si me došao ponovo iskoristiti kao metu da zaštitiš svoje dupe? - pokušavam pronaći smisao u svemu što mi Feđa govori. Bezuspješno. Nikako ne uspijevam povezati male ljude iz gradskog podzemlja sa modnom industrijom. I zašto bih im ja bila u fokusu? Ako je zbog neriješenih stvari vezanih uz Feđu, mogli su me srediti i doma. Nisu me morali pratiti do Graza. On kaže da su mi na tragu. Zašto sam im upravo ja interesantna i čemu to zakulisno zastrašivanje? Ništa se to meni ne dopada! Premalo je vremena da bih i ja zaigrala svoju igru. Rastrgana između obaveza mogu samo pustiti stvari neka idu svojim tokom. Sudbini ionako ne mogu pobjeći. Upravo sjedi nasuprot meni, ispija zadnji gutljaj mineralne vode i odlaže čašu na stol.
- Mogu li noćas ostati ovdje? - sažaljenje koje se pojavilo prema Feđi kad sam ga ugledala na ulazu u stan nije me napustilo ni unatoč tome što sam bila nepovjerljiva prema svemu što mi je govorio. Bijedan izgled njegovog izmučenog tijela i molećiv pogled njegovih nekada prekrasnih očiju navele su me na još jedan nepromišljen potez.
- Ostani, ali najprije se istuširaj. Molim te ne štedi sapun! - za vrijeme njegovog tuširanja navukla sam jednokratne rukavice i odnijela njegovu prljavu garderobu na pranje. Zaključala sam ga u stan. Ovaj put mi neće pobjeći!
Kako normalni gosti hotela u ovo doba noći već spavaju, a oni željni provoda lunjaju negdje po gradu, u praonici sam bila sama i brzo sam realizirala svoj plan. Feđina je roba u nešto više od pola sata mirisala na omekšivač i bila je spremna za upotrebu. Iako još uvijek ofucana, osvježena pranjem malo je oživjela. Vrativši se u stan, zatekla sam Feđu kako sjedi ispred televizora odjeven u bijeli frotirni hotelski ogrtač. Snašao se je i bez mene.
-Šta ćemo s tvojim tenisicama?
- Pa ti si mi oprala robu? Sad bih i tene najradije bacio u smeće, ali ne mogu si priuštiti druge. - pogledao me je zahvalno i tužno, istovremeno. Nisam mu namjeravala ponuditi posudbu novaca za kupovinu, da opet ne odemo predaleko. Vješto sam održavala razdaljinu između nas dvoje na pristojnoj udaljenosti.
- Oprala i osušila. Sad ipak izgleda malo pristojnije. A i ti si nakon pranja puno svježiji.
- Nemaš pojma koliko mi je godio tuš! Osjećam se tri kilograma lakši.
- Tako i izgledaš, vjeruj mi.
Noć je već dobrano poodmakla i valjalo je poći leći. U potpunosti sam smetnula s uma da imam samo jedan krevet i muškarca u stanu. Muškarca s kojim sam nekad dijelila studentsku sobu i puno više od toga. Ne želim i drugi puta ponoviti istu grešku.
- Feđa, spavat ćeš u mojoj sobi, a ja ću  na kauču, ovdje u boravku.
- Mislio sam da ćemo zajedno ...
- E pa totalno si krivo mislio! Pokušaš li bilo što, mogao bi spavati na pločniku ispred hotela. Na tebi je da izabereš. Kraj rasprave.
-U redu, u redu. Priznajem, nisam fer i pokušavam zloupotrijebiti tvoju dobrotu i gostoprimstvo.
- Bez hvalospjeva i slatkih riječi. Sutra mi je dan nakrcan obavezama i moram spavati. Treba mi odmor. Šta ćeš ti? Kako si planirao provesti dan? - iskreno sam se nadala da će spomenuti odlazak nakon što me je upozorio na opasnost.
- Strpljivo ću te čekati. - i dalje mi je bio nejasan. Iako me nije iznenadio informacijom da ostaje, začudila sam se što me neće pratiti do hotela na probe za simpozij. Kako namjerava odavde paziti na mene? Hotel u kojem sam odsjela i onaj u kojem se održava simpozij na suprotnim su stranama grada.
Vjerojatno kao što sam bila prvo i pomislila, najvažnije mu je bilo  sebe pospremiti na sigurno. Ja ću se već nekako snaći, baš kao i prošli put.
- Mmmmmmm posteljina prekrasno miriši na tebe. - čula sam ga kako mi dovikuje iz sobe   pripremajući si pomoćni ležaj u dnevnom boravku iznajmljenog hotelskog apartmana.
-Ne pomišljaj ni na kakve egzibicije. Pustila sam te u stan, ne i u život. Ne laskaj si. Pokrij se i spavaj. Budi sretan što imaš siguran krov nad glavom i topao krevet ispod sebe. Ne izazivaj me! - nisam se bojala na ovaj način razgovarati s njim. Razbojnik je i dilerčić, možda je i ubojica, ali ja sam sazrela i mogla bih mu biti prekrupan zalogaj! Više ne razmišljam srcem kad je Feđa u pitanju. Samo hladnom glavom i zdravim razumom. Neću mu dozvoliti da mi se približi više nego li je pristojno, ni u šali. I ovo je već bilo previše!
  Samo par minuta nakon što smo ugasili svjetla Feđa je zaspao. Iz sobe je do mene dopiralo njegovo duboko i isprekidano disanje. Spavao je nemirno i glasno, a ja nisam dugo uspjela usnuti. Mučilo me je njegovo prisustvo u susjednoj prostoriji i teške misli koje su mi zaposjedale um i otimale me snu.
Lako je boriti se sa poznatim neprijateljem. Znaš koje ćeš oružje upotrijebiti, kako mu se suprotstaviti i na koji način pogoditi tamo gdje je najosjetljiviji. U opasnosti sam. Tako bar tvrdi Feđa. Oni prate svaki moj korak i svakodnevno sam im na nišanu. Ne znam tko su "oni", koliko ih je ni koji je njihov razlog mome progonu. Nevidljivi su, tihi i nenametljivi. Nisi pokušali stupiti u kontakt sa mnom i ja uopće nisam mogla biti sigurna da oni postoje. Uvjerila sam sebe da je sve plod Feđine mašte koji je malo "pukao" i s mislima koje su me napokon umirile, u sam cik zore utonula sam u okrepljujući san.