Ispričavam se svima ovdje koji me više ili manje prate zbog neke poezije, jer ovo sve manje na poeziju liči.
U crno-bijelom filmu siluete nam se preklapaju
Na oblaku lebdim i pomišljam na promjenu
Prvi put pišem o tebi, a da mi srce ne skače
I da nije u grlu
Znam da si umoran i da si opet morao skupljati
Komade razbijenog stakla s poda
I da si gutao suze lažući sam sebe da možeš
Što je još jedan krah u nizu bola
A ja te volim na daljinu i ljubim ti svaku porezotinu
Na srcu, mrsim ti kosu i probijam zidove da bih te dotakla
Kad se vratiš pričat ćemo o jednoj pjesmi koju sam sinoć slušala, govori o nama
I dok pišem ove riječi njena mi melodija u glavi odzvanja
Pitam se kakve bi mi bile pjesme da je naša ljubav velika
Ili još gore, da nije nikad postala
I hoće li ova moja duša umorna
Ikada moći biti stvarno voljena
Ili joj je tužna sudbina preostala
