Sama na mostu uvelog grada
Gledam drven čamac kako plovi
Vezana lancem čuvam se od pada
Razliven mi odraz u bistroj vodi
Pogled u nebo, raširih oči
Ne preostaje mi drugo već da molim
Odbrojavam dane kada ću poći
I šapućem tiho koliko ga volim
Trga me snažan val hladnoće
Lome mi kosti odvratne sjene
Izlazi mjesec, skoro pa noć će
Hoće li prije sna sjetiti se mene?
Zašto sam ovdje u magli sparnoj?
Pa samo sam ljubav kao pticu pustila
Nazvali me bludnom, razapeli javno
Drukčije nikad ne bih odustala
Na gorkom metalu suze se suše
I mislim je li vrijedilo života
Ali njemu sam ostavila komadić duše
I odlazim časno, nije me sramota
Sama na mostu uvelog grada
Gledam drven čamac kako plovi
Vezana lancem čuvam se od pada
Razliven mi odraz u bistroj vodi
A sunce će opet zaći u slobodi
Kao da nema zarobljenih duša
Kojima su ostali samo bolovi
I oživljeni zdenac koji jauk sluša
