Za mene more ima značenje raja, cilja, sklada i mira, zbog toga i nastaje ova metafora. Svatko od nas ima neki svoj "raj" ili ga barem pokušava pronaći, takvo nešto u ovoj pjesmi predstavlja more.
Trčali smo prema svome moru
Svaki put kad pomislim da me zovu glatki oblutci mekane stvarnosti
Koja napokon grije i ne žulja
Slana kosa i koža sa pjegama
I nebo prepuno novih svjetova
Svaki put kad poželim da proguta me val iz beskraja
I pročistim dušu u toj soli
U tom dodiru nježnom koji ne boli
Shvatim
More je svaki mir kojeg pustimo da se dogodi
Tren koji odmorimo u rukama snenim
More je sloboda vrištanja s prozora
I dugih noći na livadi pod zvijezdama
More je slatkoća mirisa koji podsjeća na davno minulu uspomenu
Knjiga među čijim smo koricama sakrili pismo
More je sve ono što nas doziva, vuče
Grli, uveseljava, traži
More su naši drhtaji u suton
I tvoje oči ujutro kad se probudiš
More smo mi, baš mi
A trčali smo prema svome moru
Mahnito, ne gledajući, ne tražeći ga
Blizu, ovdje gdje već jesmo
Ne tražeći ga u sebi, već daleko
I kad pomislimo da je nedostižno
More nam uvijek nekako
Pruži ruku
