Najljepše riječi pisat ću samo tebi
Iako će iza mene ostati mnogi
Samo probani, samo poljubljeni
Usne su im suviše gorke
Da dotaknu svemir
Ja bih voljela samo kad bi mogao čuti moje riječi
Više od ičeg, da ih iz svega svoga popucala
Glasa vičem i gladna i iznemogla izvlačim iz sebe
Snagu da ti kažem, cijedim svaku poru, podočnjaci mi se šire
Valjda mi ljubav nije dovoljna za nešto više
Ne znam kako da ti srce opet dirnem
Ne mogu ništa reći o tebi, kada se više ne predaješ
Sada ponosno samuješ i glavu u zrak dižeš
Sve ti je jasno, ostvario si se
Meni su ostale knjige poezije i neke naše
Nedosanjane
A ja bih ljubila ti i dlanove krvave i ramena mokra od kiše
Ne bi mi bilo previše u melodiji posutoj snom
Razgrtati granje da bih došla do tebe i u tvome pogledu pronašla dom
Ne trebaju nama motivi božanski makar ih stalno u ovo pletem
U žetvi svojih emocija nekako se uvijek o sjetu spotaknem,
U nostalgiju zapletem
Uvojke mi zgrćeš sa čela, treperim jer sam zaljubljena
Ostavljaš mi osjećaj kao da sam dijete
I ponavljamo se stalno u istoj priči
Iako odmor ne traje dugo, vraćamo se čili
Spremna da budem ranjena, lomiš mi kosti i vičeš
Spreman si da napokon živiš
Ali najljepše riječi pisat ću samo tebi
Jer iz boli se i rađa pjesma
I kad me ne bude više na ovoj zemlji
Kada mi mora postanu tijesna
Zvjezdana prašina može biti tinta
Tvoje će tijelo biti papiri
Ne znam što će nam biti sa dušom
Sa dušama, ako potonu, koga da krivim?
Srce mi tuče teško i možda se gasi
Više nema stijenu, na što da se primi?
I sada na kraju probijam obzor
Dolazim hladnim oblacima sivim
A još uvijek nisam dosegla jedno
Znači li umre isto što umiri?
