Nisam još pronašla način da te zadržim u stihu, toliko živog
Da na opip papira prolazim tiho
Linijama tvojih žila
Sve što izgovorim u sebi noćas
Zaboravljeno je prije nego što je niklo
Ostavljam čašu vlastitih suza iz koje sam tako predano pila
Koliko je još godina u nama i između nas ostalo?
Gdje si se stoljećima čuvao od ovog trena?
U mislima noću čujem ti glas, dok izgara mi želja poput plamena
I priznajem samoj sebi uz knedlu u grlu da nas više nema
Nema nas nigdje, ni u mogućnostima
Ne plutamo više, isprale su nas kao ustajalu prašinu, otrovne kiše
A nisam još pronašla način da te zadržim u stihu, toliko živog
I uhvatim se za posljednje atome tebe
Da mi budeš spas kad uništim priliku da odbacim svoje preteško breme
I na samrti ću ti dozivati ime
Ako umrem na rubu ljeta
U sparini žutoj sklopit ću oči
I biti opet, napokon sretna
