Mislila sam da mi dobro ide
Biti sretno zaljubljena, tako lagano
Uljuljati se u ljubav
U sigurnost zagrljaja
Možda
Težina na prsima nestane
U zoru kasnog proljeća
Gledam kako sunce slaže obrise po tvome tijelu
Preko roleta, krugove kao Sunčev sustav na potezu od ramena do bedra
Kao da si ono samo - Sunce i oko tebe se vrti Zemlja
Moja Zemlja, moje tlo, moja zemlja
U nepovratu stvarnosti znam da pripadam baš tu
Ali moram poći i opet brojiti dane
Do povratka, žao mi je što se ovaj dan ne može produljiti
Na još bezbroj svitanja
Nisam te budila jer nisam mogla podnijeti rastanak
Toliko toga nisam
Nisam ti pokazala što mogu ovim znakovima ovdje sačiniti
Niti ispričala zašto to mogu
Možda ni sama ne znam
Nekad mi se čini da je to sve izmišljotina
Da bolje da nikada nisam posegnula za papirom
Prokletstvo poriva, vjerojatno bih već trunula da nisam, ali bih se spasila
Mislim da je oduvijek bilo ovako
I dok se još nisu lomile kosti i sušile mutne suze
Na jastuku, dok nije mučnina dužila sekunde i brisala san
Nije nikada bilo dobro
Oduvijek sam bila sama
Ipak - nikada ovako kao sada
I fizički opijivo stvarno na zaslonu mobitela i u četiri zida i u mislima i kamo god da pogledam
Više nikoga nemam osim tebe
I ti ćeš otići kada to shvatiš
A ja ću opet na papiru venuti i cvasti
Čupati korov da bih mogla rasti, dizati se i opet pasti
Očito mi to najbolje ide
