Ruže mi polako odlaze
Ove tu kraj kreveta, neće još dugo
Guste su i crvene, još mirišu, ali
Čini mi se da im je vruće, a ne znam kako im pomoći
Kada meni je toliko hladno
Zumbul će možda procvasti za koji mjesec
Ali mu sigurno neće pasati voziti se u autobusu
U maloj ukrasnoj vrećici pa će vjerojatno ostati ovdje
I mirisati sam sebi
Nitko neće znati je li bijel ili plav
Dok više ne bude
Orhideje sam već gotovo zaboravila
Prvo onu koju sam uništila na svom prozoru
Još dok sam imala oslonac, dok sam imala sutra
Pa nisam stigla misliti o njoj
Oprosti nježni cvijete, ja sam ti tako
Ako sam negdje potpuno, nigdje više nisam
A onda kad više nisam ni tamo - nema me
Zato sam, jer sam baš zaslužila, slučajno dobila još dvije
I to one tuđe i otpočetka krive što su u Zagrebu odlučile
Da će radije umrijeti nego otići kući
Pa sam tako i odlučila
To je, nadam se da su shvatile, bio moj poklon njima
Nikada kraj mene neće živo cvijeće
Veselo biti, uvijek će se nekako propatiti
I na kraju umrijeti tko zna kako
Preznojeno, suho, odbačeno, samo
Žedno dodira i ljubavi
Nekako kao ja
Vjerojatno zato moji su drugovi
Mrtvi cvjetovi
Pa kad smo već u pjesmi mogu pitati
O čemu sanjate, ako ste iz sna?
Dok stojite tako u vazama
Mislite li da ste nekada imali cijeli svijet
Svo zelenilo, duboko korijenje?
Zašto vam to čine oni što vas režu
Ili vas u tvornicama usade u staklo
Možda i ne pa prodaju vas na sniženju jer ne izgledate savršeno
Oprostite im, cvjetovi, oprostite za sve
Prva stajem da se za vas borim
A prva sam vas tolike pustila
Vidite i sami da od toga ničeg nema
Svima nam negdje piše rok trajanja
Nema tu tko koga voli, koga ubija
Samo vaša pa i moja gorka sudbina
