Tebi i nama
Koliko mi nedostaješ
I koliko kroz to nedostajanje ipak ostajem sretna
Jer ljubav je, zbog tebe shvaćam, u suštini - sreća
Dok sam još trljala oči u kišno jutro
Trideset i trećeg dana od tvog dodira
Padale su po meni sve sjene
Preobraženog proljeća u jesen
Koje nisam ulovila
Mi nismo možda ono što su zvali
Ljubav za romane
Možda se nismo topili dovoljno jedno drugome u rukama
Da bismo napravili srce u plamenu
Otiske dlanova u vosku i da bismo zaključali lokot na mostu i bacili ključ u blatnjavu Seineu
Ali miris najljepših snova je bio posvuda
I letjeli su poljupci
I glas mi je pucao pod tvojim tijelom
Satima sam ti promatrala tragove življenja na koži
I prolazile su mi noći u sjaju tvojih očiju
U pozadini povremeno ex-yu rock
I još toliko toga za drugi put
Jer nikad nije dovoljno
A poslije, tik do sna
S glavom na tvojim prsima
Znala sam da će srce ostati mirno
Makar ponekad iznevjeri pa hoće iskočiti iz grudi, smeta plućima i napravi strku u tijelu.. to zločesto srce
Ipak sve manje iskače otkad sluša tvoj glas
I eto
U tim našim ritualima sreće bila sam kod kuće, zaista
Bez klišeiziranja i bez patetike
Moj je dom negdje tamo
Gdje mi je ostala gumica za kosu pa si je stavio da odmara na gitari i među onim bombonima koje nismo stigli pojesti u mojoj sobi
Moj je dom na relaciji dvije sobe i dva kreveta u kojima sam spavala kraj tebe sretna
I ne znam, ljubav je tako neobična misao dok ležiš sam
Loša je ideja grliti jastuk i pisati neobične pjesme u kišno jutro trideset i trećeg dana od tvog dodira
To nikada zapravo ne iziđe na dobro
I malo me sram, ja kao djevojka s pjesmama
Koja je toliko pisala o onima koji ne zaslužuju ništa
Sad nakon svega imam o tebi i za tebe samo ovo
Ne govorim ništa o tome koliko te volim i osjećam
Ne spominjem da si svirao Balaševića i da smo dočekali tolika predivna jutra skupa
I da nas je ispočetka svaki put ispraćala kiša
Iznenadi pa joj se smijemo kao djeca
Nisam napisala koliko si očaran sa mnom
I kako se ponovno zaljubim svaki put kad otkrijem nešto novo o tebi
I koliko mi je trebalo da prihvatim da je ovo nešto
Što me neće povrijediti i o čemu neću pisati tužne pjesme
Nisam napisala da sam osjetila s tobom toliko toga što sam mislila da nikada neću
Nisam napisala koliko smo se smijali zajedno
Ali znali i ležati bez riječi
Nisam napisala gdje smo sve bili
Što smo sve radili
O čemu smo sve pričali
I što smo si sve obećali
Nisam opisala niti jedan teži, lošiji dan
Ali kako da u jednoj pjesmi opišem sve što si
Kad se čini da si sve
Što trebam, što želim, što volim
Što nisam ni tražila, a pronašlo me
Kao što kažu da s ljubavi bude
I što ako nismo ljubav za romane
Možda zaista ne treba boljeti da bi bilo stvarno
I ne treba liti suze
Čupati kosu, prolijevati krv uzalud
Možda je dovoljno da budeš smisao
I da je srce mirno, a za drugo ćemo lako
Pa čak i ovu pjesmu mogu baciti u smeće
Ne dokazuje sigurno koliko mi značiš
Ne dokazuje sigurno što vidim u tebi
I ne dokazuje sigurno koliko sam sretna
Samo da razmišljam o nama u kišno jutro
Trideset i trećeg dana od tvog dodira
I da znam da nas čeka još toliko toga
O čemu neću morati pisati da bih se oslobodila boli, tuge i straha
Pa kad god dođe, tu sam i čekam
Sreća da mi srce još uvijek može čuti tvoj glas
❤
