Kolovoz nam piše priče tiho, da se ne primijeti
Kroz usnule ptice šapuće nam tajne, a kroz munje
Šalje neznane signale o ljubavi
On je uvijek tu nekako da nas podsjeti
Dotakne usne, najprije moje pa napiše pjesmu o nas dvoje, bez mojih ruku i mojih rima
Sam se zaplete oko emocija i utopi me u njima
Zaveže mi ruke da ne bih pomislila da je stvarno
Bilo nešto što je ostalo nedovršeno, prazno
I taman kad pomislim da mogu dalje
Ispiše mi kaznu, da se sjetim svakog trena
Svih uspomena, ne da im da izgore u plamu
U kojem već gore svi moji snovi
Oduvijek tužni, oduvijek tromi
Što bi se desilo da se ostvare? Ne znaju ni oni
Kolovoz nas uvijek sjeti na sreću i na bol
Koje su se miješale između riječi, između suza
Osmijeha snenih, pogleda blagih, dugih tišina
Sve što si govorio bila je istina
Sve što sam prešutjela bila je iskričava želja
Da me preuzmeš, da me prebaciš
U neki drugi svijet, da zaboravim koliko me
Mlate, da me poljubiš u svaku ranu
I da na kraju
Položim ti prste na kapke i budem mirna
Eto, to mi je bio motiv koji se skriva
A mislio si da sam samo pjesma bez tona
Ubojica tvoga dragocjena mira
Kolovoz nas sjeća da sve je bila samo igra
Zapravo, ja nisam znala kako da ju igram
A ti si svakog dana mijenjao pravila
Dok se i sam nisi izgubio u njima
Pa te je dostigla nervozna unutarnja sila
I morao si spaliti svaki trag
Zavladao je muk u našim oblacima
I bez sunca nepobjedivi mrak
A kolovoz stiže i vrele su noći
Sparina zamorna, topla
U sjenovitom ljetu spavaju dani
Nekog ugaslog, prošlog života
Ako si sretan, zaboravi datum
Neka te sjeća na nešto ljepše
Meni će uvijek ostati riječi
Melodije sjete i uvelo cvijeće
Jer kolovoz je samo jedan mjesec u nizu
I ja sam samo jedna jedina žena
A ti si cijeli svemir poljubaca, grešaka
Ishitrenih misli, podivljalih sjena
Cijeli svemir u kojem me više nema
