•|Mystery Girl|•

Chapter 18-Pain,pain and nothing else

Da li je ovo moguće?Da li me stižu sve ove kazne da u srcu osjetim toliku bol da se ne mogu maknuti?Pogledom sam prelazila preko njezinog radosnog lica i osmijeha koji je apsolutno isti kao i kod nje.I kako me ljudi zaboga tako pronalaze?Odmahivala sam glavom te sam skupila prste igrajući se sa malenim prstenom koji je na palcu.

„Hey Meg."-uvukla me sebi u zagrljaj te je glavu spustila na moje rame i dalje ruke imajući na mojim leđima.Šta da joj kažem?Kako da konačno izgovorim te riječi ,a da ne osjetim tupu i jaku bol u duši i srcu ako ih uopšte imam?Uzdahnula sam nekoliko puta usput prstima prelazeći preko vrata tako i sklanjajući pramenove koji su mi se našli preko lica.

„Taj nadimak ne koristim više."-iskreno sam joj rekla i pogled usmjerila prema istoj boji očiju kao i kod nje.-„Mislim da ne znaš,zar ne?"

„Reci više Megan,nemoj me tjerati da budem gruba."-radostan osmijeh se pojavio na njezinom licu dok sam ja i više nego umirala u sebi.Ne mogu da gledam da svi ljudi oko mene me napuštaju,da počinju da osjećaju mržnju prema meni i da su im želje da me vide mrtvu.Zaslužila jesam ali ipak ne želim da Talia osjeti išta od toga.

„Prvo žao mi je što smo izgubile kontakt ali Amelia je umrla prije 2 godine."-kako sam ovo rekla ne znam ali jedino što sam osjetila je jako drhtanje ruku kao i suzu koja se našla na mom obrazu.Brzo sam prstom posegnula za svojim obrazom te sam je maknula dok je Talia gledala prema meni i blago klimala glavom.Da li je već znala i da li zbog toga normalno stoji ispred mene?Kako uspjeva da tek tako gleda na to?Ja da ostanem bez Luka ne bih znala šta bih.Najvjerovatnije da bih umrla od tuge ali nisu svi ljudi isti.Neki prihvate sudbinu,neki je ignorišu dok su neki dobri,a neki su zli.Svijet je pun raznih ljudi i maski koje se svakim danom pokazuju,ali najgore od svega je to što sam i ja takva.Hladna osoba sa maskom dobre osobe.

„Saznala sam šta se desilo,šta misliš zašto sam se vratila?"-dlanom je prešla preko mog ramena te se okrenula od nas izlazeći kroz vrata i dalje ruku imajući u zraku kako bi nam svima mahnula.Ovo stvarno nisam očekivala,a još manje sam očekivala Lukovu suzu na licu kao i jak stisak na mojoj ruci.Tijelo i glavu sam okrenula prema njemu te se u sekundi našla u bratovom zagrljaju dok sam na ruci osjetila njegove suze i na čelu drhtanje njegove usne.Stisnula sam jako njegovo tijelo imajući glavu na njegovim prsima ,čulima slušajući njegove otkucaja srca.Ti nisi čudovište,to sam ja.Ti nisi demon nego sam ja.Ti nisi životinja nego sam ja.Ja sam sve ono što zla osoba može da bude.Postajem ono što sam rekla da ću biti,a moje srce se gubi među ljubavi prema jednom čovjeku.

/*/*/*/*/*/*/*/

Pod kažiprstom kao i ostalim prstima sam osjetila hladnoću tog metala dok sam na licu imala onaj zloban osmijeh,onaj osmijeh koji je i više nego odvratan.Pogled sam imala na tim očima te sam sve više uzimala zraka kako bih bar malo smirila osjećaje,kako bih bar malo smanjila ovo uzbuđenje.Tamno žute oči su gledale u smeđe dok su očnjaci napravili ranu na usni da sam niz bradu imala tragove krvi ali koga briga za to?Želim da konačno osjetim to zadovoljstvo i način na koji ubijam i ostavljam krv za sobom.Stisla sam okidač te se čuo glasan zvuk te sa na mojoj odjeći pojavila krv.Osmjehnula sam se dok sam tijelo ukočila te počela sa vrištanjem kada sam ispred sebe vidjela poznate smeđe oči koje sada izgledaju mrtvo.Ubila sam ga,prokleto sam ga ubila radi svoje želje!

„Gospođice Problemu!"-čuo se oštar glas kao i veliko lupanje knjiga koje su se našle ,bolje rečeno bacile pored mene.Umorno sam glavu podigla prema profesoru koji me toliko voli i pazi da skoro svaki prokleti čas budem izbačena vani.Ali da budem iskrena  to mi odgovara i nikako ne mogu da podnesem činjenicu da je on jedan od onih lovaca.Pogled mi je bio prikovan na njegovim koje su me ubijale pogledom te je brzo prstima namjestio naočare okretajući se ponovo prema razredu.Tiho sam promrljala i pogledala oko sebe,tijelo uspravljajući i dalje pokušavajući da dođem sebi od ovog sna.Zašto sam to ikako sanjala?Da li se stvarno bojim da će ova životinja u meni ubiti njega?Odmahivala sam sebi glavom koju sam sekundu kasnije usmjerila u drugi kraj učionice gdje se nalazio on,sa svojim pogledom prema meni.Obrve je podigao te me glavom klimnuo kako bi se uvjerio da je sve dobro.Ali kako da mu kažem i šta da mu odgovorim?Ako slažem skontat će ,a ako kažem pomislit će ono najgore.Glavu sam usmjerila prema naprijed,u ruke uzimajući nekoliko knjiga vrata otvarajući nogom već se nalazeći u hodniku.