•|Mystery Girl|•

Season 2. Chapter 15-We found love

Umorno i blijedo sam gledala prema prozorima kao i svim licima koji beživotno gledaju,te prate kretanje svojih profesora.Zašto moram u ovo doba da dolazim i zašto moj brat nije došao sa mnom?U mislima sam imala još pitanja, ali odgovori nisu bili tu jer tijelo mi je više nego izmoreno i uništeno od svih modrica koje imam na tijelu,isto toliko ožiljaka koje imam na duši i srcu.Koliko je potrebno još boli u mom životu kako bi ove rane nestale ?Ili hoće li uopšte nestati je bolje pitanje.Slegnula sam ramenima na svoje pitanje te poskočila u mjestu kada sam na ramenu osjetila blag i topao dodir.Okrenula sam glavu brzo koja je i više nego bila blizu njegovoj,sa sjajem gledajući u tu smeđu boju koja je i više nego jedinstvena.Bar za mene.
"Šta ti radiš ovdje?"
"Došao sam da ti pravim društvo."-ležerno je odgovorio te se lagano naslonio na sjedište crnog motora,dlanove spuštajući na metal koji krasi moj motor.Pogledom sam ga pratila te se blago osmijehnula imajući oko srca toplotu i osjećaj koji uvijek dođe sa njom.Zar je moguće?Zar je moguće da još uvijek imam taj osjećaj za ovog idiota?-"Zašto me tako gledaš?"
"Molim?"-trznula sam se malo te uspravila kako bih se bar malo odmakla od njega,kao i toplote koju samo on ima.Obrvu je podigao te ustima približio sendvič i dalje zbunjeno imajući pogled na meni.Zagrizao je hljeb te usne razvukao u njegov poznati osmijeh koji govori više od riječi.
"Buljila si u mene.Ima li neki razlog?"-upitao je u zastojima,gutajući hranu brže nego mi kada dobijemo sirovo i sviježe meso.Obrve sam skupila te dlanove stavila u džepove osjećajući trnce kroz cijelo tijelo,pogotovo duž cijelog stomaka.
"Mora li postojati neki razlog?"-provocirala sam ga uz jedan smiješak koji je tu zahvaljujući samo njemu.
"Nismo u vezi,koliko znam.A gledaš me kao da jesmo."
"Smeta li ti to?"-mala doza razočarenja je bila vidljiva u mom glasu dok sam prstima stiskala kožu od sjedišta motora.
"Pažnja od tebe?To želim da imam pored sebe cijeli život."-prstima je zgužvao plasticni omot te bacio pored sebe,na licu imajući zaigrani osmijeh.-"Zašto smo uopšte ovdje?"
"Potreban mi je jedan momak."
"Momak?"-iznenađeno je izgovorio te u sekundi okretajući tijelo prema meni.Dlan je spustio u moj te nam prste nam isprepetajući,usput ih jako stiskajući.Zar je..on ljubomoran?
"Vampir je i ima neke informacije koje su mi potrebne."-hladnije i službeno sam govorila pogled opet imajući na Srednju školu Bacon Hills.Klimnuo je glago glavom,uzimajući zraka teško da sam pomislila da ima problema sa plućima.-"Sve uredu?"
"Samo razmišljam.Ništa posebno."-uz dozu olakšanja je govorio dok je nogom vrtio i gurkao maleni kamen ,poklanjajući mu pažnju kao nikad.Okrenula sam se opet prema školi,gledajući po smeđim ciglama koje daju osjećaj starosti i historije.Duž zidiva su bili maleni grafiti sa nazivom škole,grada ili datuma koji su učenicima ove škole veoma bitni.Osjećam neku vrstu nostalgije,boli i malo žiganje u srcu kada se sjetim svog perioda u ovoj prokletoj ustanovi.Ali zahvaljujući njoj sada pored sebe imam osobu koju volim,za koju bih život dala i koja unosi ogromnu svijetlost u moju tamu.Trznula sam se iz misli kada je veliki broj učenika krenuo kroz ulazna vrata,okretajući se prema svojim prijateljima ili osobama koje poznaju.Izgleda da je Mason obavio dio svog posla.
"Megan Alccon.Zadovoljstvo te vidjeti kao i tvog.."-zastao je na trenutak te pogled spustio na naše ruke koje se čvrsto drže.-"Momka.Na raspolaganju sam ti."
"Sigurno to želiš?Odati svog vođu?"-pitala sam ga još jednom u smeđim očima imajući tamno žuti odsjaj.Klimnuo mi je pomno glavo te usne razvukao u jedan osmijeh tako mi blago pokazivajući očnjake.
"Iznenađen sam što još uvijek ne znaš koliko vampiri sami 'igraju'.Ne treba nam neki glupi vođa koji će nam govoriti kad da nekog ujedemo ili koliko krvi trebamo popiti."-pomalo uvrijeđeno je govorio,a ja sam pažnju poklonila bijelim očnjacima koje uvlaći u svoje desni.
"Zašto on zove vile na svoju stranu kad radite sve sami?"
"Jer je slab.Nikada u svom životu nije izašao iz onog glupog dvorca,a ne da se borio sa nekim."-dlanom je stiskao rusak te se lagano pomjerao u mjestu,ponekad se okretajući oko sebe.Nervorzan je i da ne spominjem otkucaje srca.
"Ali on je ubio moju sestru."-usporenenije nikada nisam govorila,boreći se sa knedlom koja se pojavila u grlu i ne namjerava da nestane.
"Nju su držali 5 vampira kako bi bio u stanju da je ujede.Bila je borac."-klimnuo mi je glavom,zastajući na trenutak kako bi oslušao okolinu oko sebe.Prateći njegove korake sluh sam pojačale i pokušavala da uhvatim još nešto pored raznih glasova,cvrkut ptica,pucketanje lišća pod nogama kao i grana koje se lome u šumi.Iznervirano sam ga pogledala te shvatila da je nestao i ostavio me samu sa Thomasom koji je sve osim sretan.Koji je njemu sad?
"Samo da znaš za jednog lovca puno šutiš."-rekla sam mu pomalo drsko,na usnama imajući malešni osmijeh.
"Ne razumijem."-uputio mi je jedan zabrinuti osmijeh dok je puštao moju ruku te nas vodio prema parkingu i njegovom autu.
"Lovce koje sam ja sretala samo pričaju.Ne gase se."-nasmijala sam mu se iskreno te brzim pokretom otvorila vrata njegovog novog auta.Tijelo sam spustila na sjedište i dalje imajući pogled na njemu.Jagodicama sam prelazila preko ispucalih i plavih ruku.Prokleti vampiri i niihova snaga.
"Kako ruke ili uopšte tijelo?"
"Zacjelujem.Što je dobro,zar ne?"-željela sam da čujem njegov odgvor ali umjesto riječi je samo idpustio čudan zvuk dok je dlanovima stiskao volan do te mjere da su vene iskočile.Šta se zaboga sa njim dešava?Zar je stvarno poludio ili ovako vježba za porodicu?-"Šta ti je Tom?"
"Zašto nisi rekla onom vampiru da nisam tvoj momak?"-usporeno je pričao,zubima držajući donju usku nakon svake riječi.Podigla sam blago obrve te se sjećala razgovora sa onim momkom.
"Zašto on treba to da zna?"-hladnije sam rekla uz okretanje glave na drugu stranu,izbjegavajući njegov pogled i ruku koja se nalazi na mom koljenu.-"Kada je u pitanju nešto za ovaj rat ili uopšte nadnaravni svijet,privatni ne dolazi u obzir.Zar stvarno misliš da bi tolika količina vukodlaka i vampira se bojala mene da nisam hladna?"
"Ne znam.Samo želim da odem kući."-tiho je eekao ove riječi,vračajući se na svoje sjedište i ne pokušavajući da nastavi razgovor sa mnom.Zar sam nešto pogriješno rekla ili je stvarno toliko neraspoložen?Izdahnula sam malo ,glavu naslanjajući na hladno staklo kako bi zalutala u svoj svijet i i u tamu.Kratko sam uputila pogled prema njegovom licu imao je zategnute mišiće kao i vilicu koja je došla do izražaja.Šta se sa njim dešava?