•|Mystery Girl|•

Season 2. Chapter 12-What to do?

Prije nego što sam uspjela progovoriti hladnoća i oštar bol me prekinuo i izbio mi sav zrak iz tijela.Zaleđeno sam stajala u mjestu stiskajući Thomasovu ruku koja je i dalje bila na mom kuku.Ovo se ne dešava ...

Thomas Sinpatrick /P.O.V./
Šokirano sam gledao njene pokrete i bol na licu koji me bolio više nego išta.Usta je širom otvorila kako bi ublažila bol imajući svoje prelijepe oči uperene u moje.Na trenutak su postale tamno žute i izbljedile u smeđe imajući na krajevima suze.Oboje smo brzo spustili pogled prema njenom stomaku gdje je bila metalna strijela oblivena tamnom krvlju.Zakašljala se glasno i ispljunula krv koja joj se skupila u ustima imajući tragove po bradi i mehkim usnama.Pogled sam usmjerio prema osobi koja se nalazila iza nje i smiješila mi se onako kako samo ona umije.Nervorzno i ljutito sam joj uputio jedan pogled opet se vračajući Megan.Zašto je moja sestra Alex ispalila strijelu prema Meg?Da li želi da pokaže svoju snagu našoj porodici?E našla si dobar način..
"Tom.."-pokušala je da govori ali krv joj je bila u ustima,i zaplitala je jezikom kao nikada do sada.Dlan druge ruke je spustila na mjesto gdje je strijela prošla kroz nju i napravila ogromnu ranu.Uzimala je zraka sve više počevši ispuštati glasne jauke koji su mi odzvanjali u ušima i stvarali mi bol oko srca.Lagano je prstima obuhvatila strijelu i lagano vukla kako bi je izvadila,ali krv je počela da ide još jače i uništava joj odjeću i prelijepu kožu.-"Pomozi mi.."
Kašljala je od krvi i bolova u kojima se trenutno nalazi.Šta da radim?Kako da joj pomognem?Da li će zarasti na vrijeme i je li moguće da ću ostati bez svoje Meg?Iz misli me trznuo njen vrisak kao i jak stisak ruke koja je bila na mom zglobu.Pogled sam spustio na sada otvorenu ranu i strijelu koju je obuhvatila prstima i stiskala je do te mjere da je slomila na pola.Dlanove je spustila na moja ramena te klonula tijelom da sam na sebi osjećao njenu težinu.U nosnixama sam imao njen slatkast miris i parfem koji još uvijek nije promjenila.Gdje je zaboga Mason i gdje je nestala moja sestra?!Iznervirano dam izdahnuo te prstima stisnuo ranu gdje krv postaje bordo i poprima crnu nijansu.Ovo nije dobro.Spustio sam tijelo na koljena imajući nju naslonjenu na moja prsa dok lagano uzima vazduh imajući krv na krajevima usana.Ovo se nije ovako trebalo desiti i nikako nisam pomislio da bi moja sestra ispalila strijelu na osobu bez koje ne mogu,koja je razlog za moju sreću..Drhtavom i krvavom rukom sam posebnuo za džep gdje mi je bio mobitel kako bi zovnuo Masona da signalizira ostale da se nalazimo ovdje.Pokušao sam da ukucam broj ali prsti mi nisu bili miri i također su bili pokriveni debelim slojem krvi..Srajnje.
"Meg.Počni zacjelivati.Molim te."-šaptao sam joj na uho prateći još usporeniji rad njenih pluća kao i očiju koje svake minute zatvara ispuštajući uz to maleni uzdah.Jagodicama sam prošao kroz njenu kosu koja joj je išla ne sve strane i sakrivale dijelove ovog prelijepog lica koje mi oduzima dah..Iznenada iznad nas se pojavila Anna sa malenim bočicama u ruka mršteći se na ovaj prizor.Ona joj je kzma,zar ne?Mogu misliti koliko i nju boli da vidi je u ovakvom stanju..Rukom i glavom mi je pokazala da je pratim prema sredini šume pokušavajući biti što brži.Ruke sam omotao oko njenog mlitavog i već teškog tijela tako da mi je bila pribijena uz mene,nosom dirajući tkaninu moje majice.Anna je otvorila drvena vrata lijepe kućice kaoo bih prošao unutra,stavlajući je na manji krevet.Beživotno je ruku spustila preko kreveta umjesto noktiju imajući ogromne i oštre kandže.Zašto se pretvara u vukodlaka?Uspaničeno sam se ushodao pored kreveta u srcu imajući udaranje koje me žiga i boli kao sami pakao.
"Počinje da umire.Brzo donesi mi onu bočicu."-naredila mi je sa usplahirenim glasom i sama skruvajući zabrinutnost koja je prisutna u ovoj sobi.Klimnuo sam joj u ruke joj davajući malenu bočicu sa zelenom tečnosti ,koja se sada nalazi na krvarvoj rani koja ne zacjeluje.Na moje iznenađenje Megan je širom otvorila oči koje su sada bile tamno žute.Ispustale je krike i uzvike imajući umjesto zuba očnjake koji su više nego ubojiti.-"Drži je za ramena!"
Ruke sam položio na ramena držajući njeno tijelo u mjestu dok je ona lagano stavljala još više tečnosti stavljala na ranu koja lagsno nestaje.Meganin glas je odzvanjao u ovoj prostoriji kao i u mojoj glavi.Zagrizao sam donju usnu gledajući njene tamno žute oči i opiranje od ovog.Bori se sa bolom koji je tu prisutan te otvara usta koliko god je to moguće pokušavajući da uzme zrak.Ali umjesto zraka ispusta jedno zavijanje koje će sigurno privuči druge.Odjednom se umirila i klonula ponovo na jastuk imajući sada ruke pored tijela.Pogled sam spustio na njen stomak gdje..gdje rane više nije bilo.Ostala je živa.Izadhnuo sam osjećajući olakšanje koje mi je bilo potrebno.Anna se zadovoljno odmakla od kreveta i sada uspavane Megan koja plovi u snovima.
"Kako ste je uspjeli spasiti?Vi ste vukodlak,zar ne?Od kud vam ta bočica?"
"Sinko."-sa staračkim glasom je rekla imajući jedan osmijeh na licu tako mi pokazivajući bore.-"Dugo godina sam ja živa i poznajem mnoga bića."
Klimnuo sam malo ,vračajući pogled na nju koja spokojno leži uzimajući normalne količine zraka.Dlanom sam obuhvatio njen te isprepleo prste i osjetio njen dodir koji mi je potreban.