''Ne znaš ti, dragi, kako je teško glumiti hrabru djevojku, dok me iznutra strah ubija, smijati se kao da je sve savršeno, a zapravo ništa nije. Ali neka, žena sam, a mi žene smo poznate kao 'saveznice bola'. Ne opiremo se, jednostavno ga preživimo. Bit ću dobro. Znam da je to ono što želiš da čuješ u ovom momentu.''
''Ne brini, mala. Jednog dana će pobijedit tvoja dobrota. Taj tvoj poseban sjaj u očima će u drugima probuditi nadu da još postoji prava ljubav, ona do kraja života. Ti si ta koja će promijeniti sve-počevši od sebe same. Znam, misliš da nema smisla opraštati, pružati druge, treće šanse, da ne vrijedi plakati kad te sustignu uspomene. Ali, varaš se! Navečer, kad legneš u krevet, možeš mirno usnuti. Ne peče te savjest, jel tako? Ti si svoj zadatak obavila, oprostila si što se oprostiti dalo, dala druge šanse onima koji su dokazali da su ih zaslužili. Znam, govore za tebe da si naivna. Ali, nisi! Samo imaš čisto i lijepo srce. Ne brini, doći će i tvojih pet minuta, tvoja sreća. Onda kada dođe, ne puštaj je! Bori se protiv svih, ako treba bori se i sama protiv sebe! Tek tada ćeš vidjeti da vrijedi biti dobar, onako istinski dobar. Zaljubi se, voli, smij se. A, ako te taj netko poseban povrijedi-njemu na dušu. Ti nisi ništa krivo učinila. Jer, za to si rođena, da budeš voljena i da voliš.''
Bilo je toliko dugih komentara,pa posvećujem Teni Ferić i Tamari,te cijelom admin timu,jer će me inače ubit.Uživajte kiss emoticon
*Jason's POV*
''Ne,Jason.'' Rekla je,dok se odmakinjala.Pogledala me je još jednom i izašla.Zašto sam uopšte pomislio da ću sve tako lako rješiti?Zašto sam pomislio da ću sa njom kao i sa ostalima,kad dobro znam da nije takva?Nije ni slična.Posebna je.I nisam znao to cijeniti.Nisam znao cijeniti činjenic da je uvijek bila tu,da se protiv svih okretala,kako bi meni pomogla.Ispao sam onakav kakav sam obećao da neću...ne prema njoj.Stajao sam tako u pola sudnice,pokošen gore nego da sam na smrt osuđen.
''Jason..'' Odvjetnik mi je stavio ruku na rame.Okrenuo sam se.
''Jesi dobro?'' Pitao je.
''Jesam..Zapravo,nisam.Jel mogu ići?'' Pitao sam.
''Uskoro.Treba ti nešto?''
''Ne.'' Rekao sam.''I hvala.''
....
Koračao sam ulicama New Yorka,bez cilja,samo gubeći vrijeme koje sada nema ko ispuniti.Kockajući život,koji nemam sa kime djeliti.Sunce je sijalo,ljudi su se smijali,hodali sa onima koje vole,sa djecom,a ja?Izgubio sam ih..oboje.Idem..idem u Coopers Dinner.Tamo gdje sam ju prvi put vidjeo.Tamo gdje je sve krenulo.Nasmijao sam se,i počeo trčati u smjeru restorana.Bar ću moći sjediti tamo,i sjeća ti se.Bar u mislima sretan biti.Došao sam tamo,i polako ušao,te pogledao prema 'svom' stolu.Tamo je sjedila ona,baš kao i prije nešto više od godinu dana.Isto onako savršena,kao i onda.Da li da priđem stolu?Da,hoću.Sve ćemo ispočetka.Stao sam iza nje.
''Ovo je moje mjesto.'' Rekao sam,i stavio joj ruku na rame.Okrenula se i pogledala me čudno.
''Mi se znamo?'' Pitala je.
''Ne,ali to se može promjeniti.Ja sam Jason.Jason McCan.'' Rekao sam,pružajući joj ruku.
''Alyssa Taylor.'' Rekla je,rukujući se sa mnom.
''Sami ste?Mogu se pridružiti?'' Pitao sam.Klimnula je glavom,i dalje me čudno gledajući.Sjeo sam naspram nje.Počeo sam se prisjećati prošlog upoznavanja.
*Flashback*
Pas mater,koja dobra riba.Isuse,daj joj vidi to tijelo,uz koje joj se ta crvena haljina priljepila,i te duge noge.Inače,sjedila je na zabranjenom mjestu,zato sam joj isprva prišao.Već dvije godine se niko nije usudio sjesti za ovaj stol,ali eto ona je.I nije me više ni briga.Moram ju imat,bilo kako bilo.
''Trebaš vodiča kroz grad?'' Pitao sam.
''Pa,i ne baš.'' Rekla je hladno.A ne,djevojčice.Jason McCan ne prihvaća ne.
''Ajde,ajde.Siguran sam da nisi vidjela ljepšu stranu New Yorka.''
''Ljepšu stranu?Bez uvrede,al sve ovdje je sjebano.'' Rekla je.
''Kao što rekoh,nisi sve vidjela.Don't judge book by it's cover.'' Nasmijao sam se.Pogledala je u mene,pa se slatko nasmijala i klimnula glavom.
*End of Flashback*
Više ne razmišljam tako.Sada je ne gledam kao dobru ribu,niti mislim da je moram imati.Ne onako kako sam prošli put mislio.
''Želiš vidjeti ljepšu stranu New Yorka?'' Pitao sam.
''Kuću okruženu jezerom, i šumom?'' Pitala je.
''Kako znaš?''
''Lucky guess.'' Rekla je.''Ali da,želim.'' Ogovorila je.
