Kako osvojiti djevojku

18. Broken heart

„Zašto toliko boli?", sjedile su njih dvije tako u mraku spavaće sobe i promatrale jedna drugu. Bile su si najveća podrška. Prolazile su ne baš tako sličnu situaciju, ali boljelo ih je. Čak i previše od očekivanog.

„Ne znam. Valjda treba proći neko vrijeme da shvatimo kako se mora krenuti dalje. Život neće stati zbog neke prolazne zaljubljenosti.", odgovori. Još uvijek gaji većinu svog mišljenja prema toj simpatičnosti. Uvjerila se nekoliko puta kako je zaljubljena, ali ne može shvatiti zašto. Teško je to sve prolaziti.

„Aria ti još uvijek možeš učiniti nešto u vezi svog ljubavnog života dok sam ja zakasnila. Reci mu i možda shvati. Imaš priliku i nemoj ju propustiti.", može joj to ona objasniti još bar sto puta, ali neće shvatiti. Čini se previše komplicirano što je i bilo. Treba samo sve pustiti i nestati, zauvijek.

„To je zadnje što namjeravam učiniti. Pokušati ću postupiti kao razumna osoba.", zamuckivala je. U glavi joj se vrti plan i zna točno što treba učiniti. Neće biti poput ljudi koje uvjerava da osjećaje treba priznati. Sakriti će ih u rupu laži i zakopati najtamnijom zemljom da ih nitko ne može otkriti.

„Sada se bojim. Što ćeš učiniti?", Jane se podigne u sjedeći položaj. Zabrinutost se mogla vidjeti na njenom licu. Sve je to previše sumnjivo da bi bilo na kraju sretno. Ljudi moraju učiniti ono čega se najviše boje jer jednostavno misle kako nema izlaza. Ponekada su upravu. Upadnemo u zečju rupu, ne možemo van dok zla kraljica kuje plan protiv nas.

„Prekinuti ću sve veze sa njime, ali to dolazi u najgorem slučaju. Sigurna sam da poslije ovog danas neće htjeti ponovo osvajati Melani. Gotovo je.", tek je počelo, a već završava. Sliči na bajku za laku noć. Ovaj put Trnoružica spava zauvijek, Pepeljuga nije dobila svoju staklenu cipelicu, Snjeguljica je otrovana i Zlastokosa zauvijek ostane zatočena u kuli.

„Ne možeš to učiniti. Puštaš nekog koga voliš da ode. Nemoj to izabrati. Poslušaj me barem jednom. Prestani biti takva kukavica.", nije povisila glas ni za jedan jedini ton. Pokoji trenutak se činila poput njihove stare profesorice iz fizike. Stroga i uvijek u pravu. Zato su je i mrzile. Ljudi koji nisu voljeni najbolje znaju zašto ne smijemo puštati ljude iz naših života.

„Možda jesam kukavica, ali barem nemam slomljeno srce.", to joj je jedini argument koji ima sa svoje strane. Najvažnije je da je priznala. Onaj koji prizna pola mu se prašta. Ne možemo ovo oprostiti. Odguruje ga od sebe. Postala je on.

„Ti već imaš slomljeno srce.", tiho izgovori. Prizor je bio očit. Na rubu suzna je jer joj prijateljica imala pravo. Nije prošlo ni pet dana, a on joj zadaje glavobolje i to one bolne. Njegove slike u njenoj glavi vrtjele su se kao star film, a ga je željela iščupati. Tako djeluje kada ne možeš imati ono što želiš. Mora prestati. Jednog dana možda i hoće.

„Ne želim se svađati jer obje imamo potpuno različite probleme i nema rješenja. Ostaviti ću te i uživaj u svojim mislima.", izleti iz spavaće sobe. Toliko jako zalupi vratima da se susjedi sa donjeg kata stara lampa skoro raspala. Diana i Monika žele pitati što se dogodilo, ali previše je brza za njih.

Kao neki uragan se ugurala u kaput i tenisice. Kroz stepenice zgrade išla je polako. Mrak se polako počeo spuštati što je prikazivalo sve ljepote grada.

Trebala je utjehu i pronašla ju je u njemu.

Neutješno hoda. Pojma nije imala gdje ide ili zašto. Samo se trebala ispuhati na nekoliko trenutaka. Trebalo je napraviti reda u tvoj glavici. Ponešto smo izbacili. Pronašla je spokoj iako se činilo da su misli glasnije od nje same.

Ruke stavi u džepove. Praktički je vani ljeto, ali vrijeme ne prikazuje željen prizor. Izbjegla je sve te gužve kroz male ulice i stigla na željenu lokaciju.