Strong ➡ Niall Horan✅

1.10 ~ Thank you.

Neko vrijeme smo samo lezali i uzivali u tisini.

"Vicky?!" Niall me je pozvao nakon nekog vremena.

"Da?" upitala sam ga.

"Od kud ti znas sve ono o previjanju rana i to?! Mislim od kud si znala sta tocno treba uciniti?" upitao me je.
"A i uostalom, vecina ljudi bi vjerojatno pala u nesvjest kad bi vidjeli te rane i svu tu krv..."

"Pa..." nesigurno sam zastala.

Nisam bila sigurna da li da mu kazem ili da i dalje to drzim za sebe.
Ali ipak sam mu odlucila priznati. Kad tad ce saznati.

"Vec sam imala iskustva s tim..." prosaptala sam.

"Kako to mislis?" upitao je zbunjeno.

Polako sam se uspravila i sjela.
On je slijedio moj potez te je i on sjeo.

Polako sam podigla rukav i pruzila mu pogled na svoju ruku punu oziljaka.

*Flashback*

Povlacim jos jednu liniju na svojoj ruci pustajuci toplu crvenu tekucinu da se slijeva niz moju ruku i padne na pod.

Pomagalo mi je...stvarno je.
Znam, ovo je bolesno, ali pomaze...bar na nekoliko trenutaka. Pusta te da zaboravis bar na trenutak na stvaran zivot i smanjuje bol...barem meni.

Nakon nekog vremena ustajem i odlazim do umivaonika i pustam vodu.
Ispirem krv sa svoje ruke te ju brisem rucnikom. Zilet operem i vracam ga na njegovo mjesto.

Nakon sto sam dezinficirala rane, omotala sam ruku zavojem te spustila rukav.
Legla sam u krevet te zaklopila oci.

Pred ocima mi se ponovno pojavio onaj prizor. Prizor koji cu pamtiti do kraja zivota. Prizor koji mi je unistio zivot i ubio i ono malo nade za srecom sto je ostalo u meni.

Pojavio se prizor njega i nje. Bili su zajedno u krevetu.
Ne mogu vjerovati da mi je to napravio. To stvarno nisam ocekivala.

*End of flashback*

"Pocela sam se rezati kad sam imala 14 godina...Elizabeth i Marie su me stalno maltretirale...i psihicki i fizicki. Liam je bio u skoli...kod kuce je bio samo pod praznicima...tati se nisam usudila nista reci...znam da mi nebi vjerovao..." pocela sam mu pricati.

Samo je kimnuo glavom i dao mi znak da nastavim pricati.

"Prohodala sam s jednim deckom...zvao se Luke. Ne znam, mozda si ga i znao...isao je u nasu skolu...pitao me za vezu i ja sam naravno pristala. Bili smo zajedno 7 mjeseci. Sve je bilo savrseno. Voljela sam ga i on je volio mene...bar sam mislila tako. Ali, prevarila sam se. Vjerovala sam mu, Niall...vjerovala sam mu." pocela sam jecati na zadnju recenicu.

Suze su pocele kliziti niz moje obraze ponovno. Polako sam ih obrisala i pogledala u Nialla.
Gledao je u mene zabrinutim pogledom.

"Ne moras nastaviti ako ne zelis." rekao je te me zagrlio.

"Ne...zelim to. Ne zelim ti nista skrivati." rekla sam i nastavila s pricom.
"Vjerovala sam mu. Sve je bilo savrseno do jednog dana. Dogovorili smo se da cemo izaci u grad. No, nazvao me je i odgodio jer mu nije bilo dobro...zabrinula sam se i odlucila otici k njemu."

*Flashback*

Napokon dolazim do zelene kuce. Ubrzavam korak te se nadem na trijemu pred bijelim vratima.
Kucam na vrata i cekam da netko otvori.
Nakon minutu ponovo kucam i kad vidim da nitko ne dolazi, otvaram vrata i ulazim u kucu.

"Luke, di si??" poviknula sam cekajuci da odgovori.

Ali nista. Kucom vlada mrtva tisina.
'Vjerojatno je u sobi.' pomislila sam nakon sto sam provjerila da li je u kuhinji ili dnevnom boravku.