Strong ➡ Niall Horan✅

1.12 ~ She's strong.

- Victoria P.O.V. -

Polako otvaram svoje oči te mi blaga svjetlost upada u njih. Refleksno ih zatvaram te ih držim zatvorenima par sekundi. Ponovno ih otvaram te trepnem par puta kako bi se navikla na svjetlost. Kad se napokon priviknem, shvatim da se nalazim u nekoj sobi koja je potpuno bijela. Obratim malo veću pozornost te sa lijeve strane čujem pištanje. Još uvijek u ležećem položaju,okrećem glavu u lijevo i ugledam razne aparate.

Tek onda shvaćam da sam u bolnici. Pogled bacam na svoju ruku u koju je zabodena igla, tj. infuzija. Pogledom prelazim po sobi i u kutu ugledam mali kauč, kraj kojeg se nalazio mali stolić. Pokraj mojeg kreveta se sa svake strane nalazio po jedan stolac. U sobi nije bilo nikoga kao sto se i moglo primijetiti.

Ponovno zatvaram oči pokušavajući se opustiti i prisjetiti zadnjeg događaja kojeg se sjećam.

*Flashback*

Okrenula sam se s namjerom da odem u sobu. Svi koji su i prije bili u dnevnom su i dalje stajali na istom mjestu ukipljeni i uzivljeno pratili sto se dogada.

Nakon dva koraka sam stala.

"I da...jos jedna stvar. Od danas.." rekla sam i zastala progutavsi knedlu koja mi je stajala u grlu.
"Od danas vise...vise nisi moj otac. Od danas ja nemam roditelje." rekla sam tiho ali sam znala da su me svi prisutni culi.

Uhvatila sam zraka te brzim korakom, ne okrenuvsi se ni jedanput, krenula prema svojoj sobi.

Kad sam dosla na kat gdje me nitko nije mogao vidjeti, potrcala sam prema sobi.
Uletjela sam unutra i zatvorila vrata i naslonila se na njih.
Jednom rukom sam ih zakljucala, a drugu sam drzala na celu.

Pokusavala sam se smiriti ali mi nije islo. Suze su lutale mojim licem dok sam ja ruke drzala na glavi.
Odmakla sam se od vrata i setala sobom.

Zasto ja?!
Kvragu, zasto uvijek sve snade mene.
Zasto ne mogu biti sretna kao svi ostali ljudi?!
Zasto ne mogu imati normalnu obitelj?!
Zasto je moja mama morala otici?!

Uvijek to jebeno zasto. Nisam ovo ocekivala. Ni najmanje. A pogotovo ne od vlastitog oca...

Mislila sam da je uz mene...da mi vjeruje...ali prevarila sam se. One zmije su mu napunile glavu glupostima i okrenule ga protiv mene.

Ali ipak...mislila sam da ce mi vjerovati...mislila sam da me poznaje, da zna sve o meni...ali sam se prevarila.

Pred oci su mi dolazila sjecanja iz djetinjstva. Dok je mama jos bila s nama. Dok smo jos bili obitelj i dok smo jos bili sretni...

*end of flashback*

Nakon sto se prisjetim svega, suze mi pocinju mutiti vid. Trepnem par puta pokusavajuci ih zaustaviti sto mi i na neki nacin uspije. Nakon par sekundi vrata sobe se pocinju otvarati te unutra ude muskarac u bijeloj kuti. Bio je dosta star. Nije imao manje od 50 godina.

Kada je vidio da sam budna, uputio mi je blagi smjesak.

"Da se predstavim. Ja sam doktor Solay." rekao je na sto sam ja kimnula glavom.
"Kako se osjecate?"

Na trenutak sam utonila u svoje misli i stala razmisljati o njegovom pitanju. Kako se osjecam?! Pa nisam se osjecala bas najbolje. Stovise, osjecala sam se...usrano. Da, mislim da je to prava rijec za moje trenutno stanje. Moje psihicko stanje je trenutno unisteno kao i ja.

"Lose." rekla sam tiho nakon par trenutaka i spustila pogled.

"Zasto sam ovdje?! Sto se dogodilo?" upitala sam ga nakon par sekundi i pogledala u njegovo staro, ispijeno lice.