His Hero (FWC)

"Službeno."

Nesigurnim koracima sam ulazila u školski prostor nakon dva i pol tjedna praznika.

Ako uzmete u obzir sve one priče koje mi je Ben napričao o tajnom skladištu oružja ispod ovih podova, da, osjećaj definitivno nije ugodan.

Pitam se što bi ostali učenici rekli na to? Bilo bi zanimljivo vidjeti njihovu reakciju.

Kako sam mislima lutala po toj fascinantnoj temi, glavom sam udarila u nečija prsa.

"Uh, oprosti." podignula sam pogled.

Oči su mi pronašle put do tamnih i nekako okrutnih očiju.

Daniel McNely. Jedan od najzgodnijih dečki na školi. Razlika između Bena i njega je to što Ben mari za tuđe osjećaje. Daniel? Nimalo.

"Gle, gle, gle. Koga mi to tu imamo?" podrugljivo se nasmijao. "Mala plava huliganka opet traži nevolje?"

McNely me ne ostavlja na miru od prvoga dana prvog razreda. Jednostavno, voli zadirkivati ljude. Kod njega nema pošteđenih.

"Razguli." procijedila sam.

"Ti si ta koja se zabila, ne ja.", provocirao je, približavajući mi se.

Zakolutala sam očima i krenula. Najednom me zaustavio snažan stisak oko lakta.

"To boli. Pusti me." povisila sam ton, izvlačeći ruku.

"Ma daj, Westy. Samo ćemo malo popričati." i opet taj njegov ciničan osmijeh.

"Taj film nećeš gledati." slobodnom sam ga rukom udarila u trbuh na što se on skvrčio i glasno zajauknuo.

Stisak na ruci je potpuno oslabio, te sam brzim korakom produžila do učionice.

"Vidjet ćemo se mi ponovno, Hope."

Glasno sam otpuhnula, nakon čega mi se disanje počelo smirivati.

Ben, gdje si?

Uto sam začula mobitel kako vibrira. Drhtavim prstima sam ga uzela i otvorila poruku.

Ben: Čekam te u 14h u parku. :)

Mi o vuku..

Poruka je došla kao naručena. Davala je dojam da je on ovdje, iako je bilo daleko od toga.

Okej, samo do dva.

Još samo.. Sedam sati?

Glavu sam naslonila na klupu, i pokušala izdržati sedam sati bez da sretnem Daniela.

(..)

Približavajući se parku, srce mi je počelo lupati, a ruke su se u jakni lagano znojile.

Vidjela sam ga na klupi uz jezero kako promatra labudove. Bio je, pa, sladak.

Nasmijala sam se sama sebi i prišla mu.

"Hej." lagano sam se osmjehnula i zakačila jedan pramen iza uha.

"Hej." naglo se dignuo i privio me u zagrljaj.

Iskreno, nisam ovo očekivala, ali je godilo.

Zarila sam glavu u njegov vrat. Njegov miris me u potpunosti smirio.

Rukom je prelazio preko mojih leđa, a onda se odmaknuo i pokazao da sjednemo.

Sjela sam pored njega. Osmjeh nisam mogla skinuti s lica, sve dok nije postavio pitanje kako mi je prošao dan u školi.

Automatski sam se sjetila onog groznog stiska oko lakta i ciničnog osmijeha.

Stresla sam se. "Pa, hmm, dobro.." odgovor je više zvučao kao pitanje.

"Sigurno?" Ben je nakrivio pogled i duboko prodro kroz moje oči.

"Da, sigurno. Znaš da inače ne volim školu." slabašno sam se osmjehnula.

Mrzila sam što mu lažem, ali sada je sve u redu. Ionako se nije desilo ništa strašno.

"U redu onda." rekao je i stavio ruku preko mog ramena.

Leptirići su proletjeli mojim trbuhom, i probudili u meni tisuću osjećaja.

Pročistila sam grlo i glavu okrenula prema njemu "Ben, što smo mi?"

Pogled mu je govorio kako ne razumije "Kako to misliš?"

"Pa, ponašamo se kao par, a nismo.." jednostavno sam odgovorila, bez okolišanja.

"Kako nismo par? Rekao sam ti da te volim i da ti voliš mene.
Što još hoćeš?"

Glas mu je postao hladan i nekako ljutit.

Okrenula sam glavu prema jezeru. Bila sam zbunjena. Što se sad desilo?

Donja usnica mi je lagano drhtila, a čelo se mrštilo.

Što bi sad trebala napraviti? Mi nismo par. Nikada me nije pitao da mu budem djevojka. Nikad nismo postali službeni.

"West, oprosti.." tiho je rekao. "Nisam tako mislio. Zadnjih par dana su mi stresni i.."

"To ti ne daje za pravo da se iskaljuješ na meni." povrijeđeno sam rekla i digla se s klupe.

Brzo je prišao i obgrlio me oko vrata. "Oprosti mi, princezo." tiho je šapnuo na uho.

Cijelim tijelom su mi prostrujali trnci. Lagano sam se nasmiješila i okrenula ka njemu.

"Znam da sam neodoljiv." izvio je usnice u smješak.

"Jesi, ali si i dalje kukavica."

"Ja? Kukavica? Zašto to kažeš?", čelo mu se namrštilo.

Nasmijala sam se. "Jer te strah pitati djevojku kako spada da budete zajedno."

Pognuo je glavu, a lice mu se ozarilo.

"U redu.", pogledao je u daljinu i skupio oči. "Nisam baš najbolji u govorima." rukom je prošao kroz neurednu plavu kosu.

Čovječe, izgledao je dobro.

"Ne mora biti govor. Samo rečenica." rekla sam ne skidajući pogled s njega.

"Ne, čekaj. Mora biti posebno."

Srce mi je zaigralo. Pa on se ipak trudi..

Vratio je pogled na moje oči. "Westline, želiš li biti moja djevojka?"

Obrazi su mi se zacrvenili. Stvarno je to izgovorio i to na najdivniji mogući način. "Želim."

"Samo moja?"

"Samo tvoja."

"Moja i ničija više?"

"Tvoja i ničija više."

Privio me u zagrljaj. Ostavio je poljubac u mojoj kosi i stisnuo me još jače.

"Dakle, sad je službeno?"

"Službeno." rekao je, a u glasu mu se osjetio zvuk zadovoljstva.