His Hero (FWC)

"Što sad?"

Vozimo se helikopterom do baze. Luke cijelo vrijeme šuti i nekako je odsutan. Razumijem ga, ali treba krenuti dalje. Svi imamo svoje uspone i padove. Baš kao i ovaj grad.

Odavno nisam bila ovdje. Zadnji put kada sam ga vidjela bio je to lijep grad. Danas, one iste rijeke koje su ga nekad prožimale uzduž i poprijeko, su presušile. Šume i livade opustošene, usahnule. Kuće spaljene i razrušene. Puteljaka gdje su se dešavale prve ljubavi, njih više nije bilo.

Bili su ovdje. Dirnuli u naša srca i domove, u naše škole i crkve. Uništili su naše klupe i mostove. Uništili naše snove. Sve što nam je bilo vrijedno i sveto. Sve za što smo lili krv.. Ničega više nema.

Sada se samo možemo prisjećati ono čega je bilo, ali s nadom u bolje sutra.

Stigavši u bazu, brzo su nas uveli unutar njenih zidina. Lukea su odveli u odsjek za računalne tehničare.

"Vidimo se Luke." obavila sam ruke o njegova vrata. "Sve će biti dobro. Volim te, bro."

"I ja tebe, West. Hajde sad. Čekaju te." slabašno se nasmiješio i otišao svojim putem.

Baza se nije ništa promijenila. Ista je kao i onog dana kad sam prvi dan došla ovamo. Još uvijek mi je umom odzvanjao zvuk vojnih postrojbi, truba uz podizanje zastave ili pak dobacivanje komplimenata drugih vojnika. Gotovo da mogu vidjeti Benov izraz lica kad je prijetio drugima da mi se ne približavaju jer sam njegova.

Njegova..

"Ben, gdje si?" prošaptala sam si u bradu i podigla pogled u nebo.

U stvarnost me natjerao hodnik u koji smo ušli dok smo se kretali prema zapovjedničkoj sobi. Trenutno je bilo teško hodati u vojničkom ritmu s ranjenom nogom. Izgledalo je definitivno smješno.

Odveli su nas Jonnasu. Nadala sam se saznati što je prouzrkovalo naš hitan povratak, ali sumnjam da će išta natuknuti.

Vrata kancelarije su se tiho i brzo otvorila. Čovjek na stolici bio je okrenut leđima.

"Pa, pozdrav vojnici." prema nama se okrenuo nepoznat čovjek.

Bio je krupan, proćelav, ali simpatičan na prvi pogled.

Brzo smo ga pozdravili onim vojničkim pozdravom.

"Vaš general trenutno nije ovdje," započeo je dižući svoje veliko tijelo s naslonjača.

"Nisam siguran kada će se vratiti. Možda za koji dan, dva, mjesec ili čak godinu," zastao je "a možda nikad." nesvjesno sam progutala pljuvačku. Krajičkom sam oka pogledala Shanea, ali me on brzo okrznuo ramenom, hladno gledajući ispred sebe.

Vratila sam pogled na još uvijek nepoznatu osobu i pokušala ostati mirna.

"Sve u svemu, od sada ste odgovorni meni, generalu Black. A sad idite." mahnuo je rukom ispred nosa.

Ponovili smo vojnički pozdrav i brzo krenuli izvan ovih prostorija.

"Shane?" drhtavo sam priupitala ulazeći u svoju sobu.

Shane je već sjeo na krevet i gledao u jednu točku na zidu.

Nije odgovarao.

"Shane, o čemu se radi? Reci mi." klekla sam ispred njega i primila ga za zapešća.

"Sada znam zašto je Jonnas htio da se tako brzo vratimo." prebacio je pogled na mene.

Nesigurno sam kimnula, dajući mu znak da nastavi.

"General Black je Vrhovni zapovjednik okruga Ovzuo."

Prekrila sam usta rukama. "Operativna vojska za uništenje i otmice." poluglasno sam rekla, postajući svjesna situacije koja se odvija.