His Hero (FWC)

"Izbjeglice?"

Evo novog nastavka, koji je posvećen kapy97  ❤ virtualnoj djevojci koja me ne prestaje bodriti. Hvala ti :) i nadam se da će ti se svidjeti :)

Nije li zanimljiv način na koji se život voli igrati s nama? Nije li čudno kako nas vrti u vrtlogu svoje sudbine i izbaci nas gdje želi?
Gdje je naša slobodna volja? U kojem to trenutku mi odlučujemo o svojoj životnoj priči?

Niti jedna priča nije laka, ali ni jedna uspomena teška kad shvatimo kako se nositi s njom.

Benjamin je moja uspomena. Ne znam gdje je. Ne znam je li dobro. Ne znam voli li me ili me zaboravio.

Ali on je moja uspomena koja mi daje snagu u besanim i teškim noćima.

Patnja je dobra. I suze također, one pročišćuju. Guraju nas dalje, daju nam snagu za svaku novu avanturu koju život stavlja pred nas.

Sada shvaćam frazu Nada umire posljednja- jer doista tako i jest. Nadati se.. Što nam drugo i preostaje?

Shane se odavno prestao nadati svemu. Po njemu, zapovjednik je mrtav, najbolji prijatelj mu je mrtav, djevojku nema, vojska se raspala.. Što ga tjera da se bori i da ostane na životu?

Mislim kako će mi to uvijek ostati misterij.. 

(..)

Nakon sastanka, Shane nas je sve natjerao na spremanje šatora i skori polazak.

"West?" spremala sam stvari kad je provirio kroz vrata šatora i tražio dopuštenje za ulazak.

Kosa koja je već pomalo narasla se nadzirala ispod kape, a bradi je definitivno trebalo brijanje.

Eto u što se ona disciplinirana vojna jedinica pretvorila. Nemaju ni britvicu..

"Što trebaš, Shane?", rekla sam ne osvrćući se. Spremala sam svoju drugu vojničku odoru u ruksak s ono malo oružja što sam imala.

"Želio sam se ispričati.", tiho je izustio i mogla sam čuti kako mi se polagano približava s leđa.

"Nema veze, stvarno." iznervirao sam odmahnula rukom i zaobišla ga, okrznuvši ga ramenom.

Iznenadio me njegov stisak na ruci, koji je svakom sekundom postajao sve jači.

"Shane, pusti me, molim te." pogledala sam ga u nevjerici. "Oprostila sam ti, nemamo više o čemu razgovarati." maknula sam pogled s njega i spustila ga na ruku kojom me još uvijek držao.

Zadnjih dana baš i nije svoj. Nikada nije bio ovakav prema meni. Što se više bližimo bazi OVZUO to je sve čudniji. Mogla sam se kladiti da to nije bila nervoza zbog borbe i plana koji smo trebali izvršiti. Bilo je tu nešto više.

"West, samo želim da među nama bude sve u redu. Nikada te ne bih povrijedio, naudio ti ili.." pogled je usmjerio prema podu kao da traži riječi kojima bi me uvjerio u nešto što ni ne postoji.

"Znam, dobro? Znam. Ne postoji problem. Sve je u redu." lagano sam izvila usnice u smiješak i njegov stisak je konačno popustio.

Podigla sam torbu, i kosu ukrotila stavljajući kapu. Usput rečeno, kosa izgleda užasno. Nisam je prala već danima.

Navodno da ćemo po putu stati kod 5. vojne brigade i tamo se konačno oprati i naspavati ko ljudi. Već sam i zaboravila kako izgledam.. Ali, sigurno veoma loše, pa ništa ni ne gubim s time.