His Hero (FWC)

"Može li gore?"

Sadašnjost

"McNelly?" u nevjerici sam upitala ispod glasa.

Suze su se počele prikupljati u mojim očima, dok su mi se misli kotrljale i kopale po teškoj i ružnoj prošlosti.

"Ti? Ti si to učinio?" prstom sam uperila u njega, i pogledom pokazala na ruševine koje su nas okruživale.

"Ovo?" ponovio je moju radnju, gledajući uokolo "Srce, pa nisam ja ubojica." sarkastično se nasmijao.

U očima mu je sjajio neki pobjedonosni sjaj i ponos. Koracima se počeo približavati.. Jasno sam mogla očitati da se s ponosom počela miješati i požuda. Došao je dovršiti što je započeo prije par godina.

"Jednom si mi izmakla, srce." gledao me pravo u oči "Ali sada nema tvog dragog Bena" ljigavo se osmjehnuo i položio mi ruku na rame.

"Ostavi me na miru!" procijedila sam.

"Sada da ostavim nešto za čim čeznem već godinama? Srce pa ti si djevojka koju bi svatko poželio. Šteta što to nisi znala iskoristiti."

Uvijek mi se ovakva situacija u filmovima pričinjala strašnom, gotovo pogubnom. Ali mene nije bilo strah. Više mi je bilo dosta ove glupe farse i bila sam umorna od stalnog bježanja. Ja imam nekoga za spasiti. Nekoga tko mi znači život.

"Ako je on doista tamo, mi ćemo ga spasiti. Obećajem."

"U redu, McNelly." odlučno sam se oglasila. "Možeš me uzeti."

Upitno me pogledao. Nisam željela da pročita igru, te sam nastavila "Ja.. Ja to želim.." ako ovo ne prođe po planu, zauvijek ću se kajati zbog ovih riječi.

McNelly me približio sebi i rukom prelazio po leđima dok se nije zaustavio na bokovima. Grubo me stisnuo uz svoje tijelo i krenuo spajati naše usne.
Kako bih ga još više uvjerila u ovo, rukom sam ga obuhvatila oko pojasa.

Taman kada sam željela izvući pištolj iz njegovog pojasa, ruku je položio na moju "Nećemo se tako igrati srce." podignuo je jednu obrvu i osmjehnuo se. "Željela si igru? Dobiti ćeš je."

Odgurnuo me od sebe i uperio pištolj. Izbezumljeno sam gledala u njega. Moje oči su vidjele samo taj pištolj koji mi je svaki tren mogao oduzeti život..

Čvrsto sam stisnula oči, očekivajući ono najgore..

Odjednom sam začula pucanj i refleksno se ulovila za trbuh.

I onda, ništa.. Nikakva bol.. Nikakav miris krvi..

Polako sam otvarala oči i sve što sam vidjela jest beživotno tijelo McNellya kako u leži u lokvi krvi.

Okrenula sam se i bila zahvalna Bogu na tom divnom čovjeku

"Zbogom, srce."

(..)

"Još uvijek mi nisi rekao zašto sam morala stisnuti onaj gumb na vratima?" sjedila sam sa Shaneom u šumi, grijući ruke na vatri.

Otpio je gutljao vode, te nastavio "West, zašto zamaraš glavicu tim stvarima? Bilo je potrebno, to je sve."

Nagnula sam glavu u stranu, promatrajući ga. "Svejedno želim znati." Sjela sam mu do nogu i trepnula par puta "Molim te, Shaniću."

"Shaniću? Stvarno?" glasno se nasmijao, primajući se za trbuh.

Moram si priznati, stvarno sam bila dobra u smišljanju nadimaka. Imali su onu moć da ljude natjeraju da naprave što želim.

"Onda?" slatko sam se nasmiješila, podbadajući bradu rukama.