His Hero (FWC)

"Ti me voliš?"

"Pa, o čemu si htjela razgovarati?" upitao me Ben, zatvarajući ulazna vrata, koračajući po snijegu do mene.

Naslonila sam se na hladnu, drvenu ogradu, nervozno grizući donju usnicu.

Iako sam bila sretna, srce je prijetilo da će iskočiti iz grudi.
"Htjela sam ti reći da..nekako.." Ozarenog lica sam konačno uspijela podići glavu.

Zatekla sam Benove oči prikovane negdje za daljinu.

"Ben? Slušaš li me?" na zvuk svoga imena automatski je spustio pogled prema meni. "Da? Reci." prisiljeno se nasmiješio.

"Dakle, htjela sam ti reći da mi se.."

"Westline, oprosti. Moram ići."

Ostavio je poljubac na mom čelu, odjurio na motor i nestao u snježnoj, mračnoj noći.

(..)

Ben mi se nije javio već par dana. Mogao je barem poruku poslati ili nešto. To što su praznici, čini ovo sve još težim. Nema šanse da ga sretnem negdje..

Hvala Bogu, prošla sam kroz sve tri faze.

Prva faza Žalost. Lila sam suze ko kišna godina.

Druga faza Zabrinutost.
Možda mu se stvarno nešto desilo.

Treća faza Ljutnja.
Postala sam ljuta kao ris, odlučujući da ću ga prekrižit iz svog života.

Trenutno sam u četvrtoj fazi, a to je ravnodušnost. Ona situacija 'Love me, hate me, whatever.'

Budimo realni, svaka djevojka barem jednom prolazi kroz ovo. Nekoj treba duže, nekoj manje da se iskoprca iz ovog.

Kako je krenulo, mislim da ću u četvrtoj fazi ostati još dugo.

Zaključala sam mobitel, bacajući ga podalje od sebe na krevet.

Trebam se ispuhati.

Ispuhati..

Košarka..

Luke..

Skroz sam zaboravila na tog mog šašavog prijatelja.
Mogla bih otići na Kamel, možda će biti tamo.

Približavajući se Kamelu, pogled sam prikovala za moje plave starke koje su se savršeno uklapale uz crnu široku trenirku i plavu duksu.

Iako je vani hladno, i staza je prekrivena snijegom, meni nije smetalo.

Voljela sam ovu hladnoću koja mi je obuzela tijelo. Jednostavno me prisilila da razmišljam o njoj, a ne o problemima.

Mogla si bar jaknu staviti..

Zagrijati ću se već..

Moje dubokoumne misli, molim primjetite sarkazam, prekinulo je smijanje i zvukovi lopte koji su odzvanjali igralištem doprli su do mene, bacajući pitanje, čiji je smijeh?

"Luke!" veselo sam mu mahnula, na što se okrenuo i dotrčao do mene.

"O, pa neko se konačno usudio pojaviti."

"Ne zafrkavaj." uz lagani smješak, udarila sam ga u rame.

"Što ima? Zaželjela si me se?"

"Ne budi smješan. Odlučila sam da te malo pobjedim, kao u stare dane."

"Ahaa, naravno." namignuo je i uštipno me za hladan obraz. "Dođi, imamo društvo."

Krenula sam za njim, i naprezala oči kako bi u mraku bolje prepoznala crnu siluetu, koja se lagano približavala.

"Hej, Westline." progovorio je dubokim glasom, s malom dozom smješka.

"Umm..Shane?" digla sam jednu obrvu i izvila usnice u smješak. "Hej, što ti tu radiš?"

Prošao je rukom kroz kosu. "Pravim Lukeu društvu, pošto si ti nestala."

Ne znam zašto ali ovo me podsjetilo na Bena. I on je nestao. Samo tako..

"Da, pa.." vrludala sam očima po podu, tražeći veoma dobar izgovor.

"Znamo, West. Ne brini."

Podigla sam zbunjen pogled. "Znate što?"

"Za tebe i Bena." kratko je odgovorio Luke.

Srce mi je počelo ubrzano lupati na spomen njegova imena. Kako oni znaju?

"Luke, kako znate?" stavila sam ruke u džepove dukse, cupkajući na mjestu od hladnoće.

"Ma daj, West, ne budali. Cijela škola bruji o tome. Malo je reći da ste provodili skoro svaki dan zajedno. Družili ste se, smijali, bili sretni skupa i.."

"I sad je sve gotovo.. Otišao je. Otišao je tek tako. Nije se ni pozdravio. Ni rekao da mora ići nekud. Nije se ni ispričao. Zašto se nije javio? Poslao poruku, bilo što. Mislila sam da mu je stvarno bilo stalo." zastala sam, kontrolirajući suze da ne skliznu.

Oh, toliko o četvrtoj fazi...

"Mislila sam da mu se stvarno sviđam." polako sam izgovarala riječi, razmišljajući o nama. "Onaj naš prvi izlazak. Mjesec. Motor. Mi i naše kapuljače. Zvijezde koje smo promatrali. Smijeh i suze. Šale. Planovi. Obožavala sam kad bi me samo dotaknuo, a ja bih se odmah naježila. Voljela sam kad me primio i nosio. Kad me škakljao i zafrkavao." s usana mi je pobjegao tužan osmijeh.

"Ne znam ni zašto sada sve ovo pričam.."

"Nastavi West, saslušati ću te.."

"Nedostaju mi naše šetnje.. Pričanje do dugo u noć, naše glupe izjave.. Nedostaje mi njegov miris i njegov zagrljaj. S njim sam se osjećala sigurno i zaštićeno. Ni sama ne znam kako sam se u četiri mjeseca tako brzo povezala s njim, ali drago mi je da jesam.
Jer znate što, mislim..mislim da ga volim." osjećala sam se kao da mi je kamen pao sa srca.

Veselo sam se nasmijala i razmišljala o riječima koje su mi upravo pobjegle s usana.

Ja ga volim..

"Ti me voliš?"

Naglo sam se trznula i automatski okrenula.

Ou..