Hodali smo bosi kroz mračnu ulicu po završetku maturalne. Sve je izgledalo kao i one prve večeri kad smo jedan drugome ušli u život i okrenuli ga potpuno. Proželi smo naše živote ljubavlju i ispunili ih onom strašću koja je izgarala unutar nas za ovog drugog.
Bilo je spokojno i mirno. Ben me nježno držao za ruku i lagano je njihao u ritmu hoda. Smješak mi se nacrtao na licu dok je blijedi mjesec bacao svoj odsjaj na nas dvoje i putem koji smo kročili. Ona savršena tijara, koju sam zadobila Benovom zaslugom, blistala je na mjesečevoj svjetlosti. Bilo je čarobno.
Odlučila sam prekinuti tišinu. Pročistila sam grlo i okrznula ga pogledom. "Još uvijek ne mogu vjerovati kako si ono izveo."
"Ja još uvijek ne mogu vjerovati kako si ti izvela ono." naglasio je ono, i nasmijao se.
Osjetila sam kako mi se obrazi žare, ali nisam mogla odoljeti sjećanju koje je naviralo.
"Moraš priznati. Svidjelo ti se." tješila sam samu sebe da je bilo dobro, iako stvarno ne znam što on misli o tome. Zapravo, više sam željela zaobići samu činjenicu da sam ja to napravila pred cijelom generacijom.
"Priznajem." slegnuo je ramenima i namignuo mi.
Opet je nešto prošlo mojim trbuhom. Stvarno mu se svidjelo..
Oči sam prikovala za njegove i ostala tako par minuta. Približio me sebi, i rukama obgrlio moj struk.
O ovim trenucima sam mogla samo sanjati, ali nisam nikada ni pomislila da će mi se išta od ovoga događati.
"Volim te, Westline Hope."
"Volim te, Benjamin Tyler."
Prebacio je dva zelena oka na moje usne. Približio se tako da nas je samo par milimetara dijelilo od događaja od prije, ali taman kad je ih je htio potpuno prisloniti, netko je iza nas potrubio.
"Hej, vas dvoje."
Poskočila sam na mjestu i okrenula se prema zvuku glasa.
"Luke?" u glasu se osjetila doza zbunjenosti.
"Glavom i bradom." široko se osmjehnuo dok je naklanjao glavu.
Nasmiješila sam se ovome "Od kud ti ovdje?"
"Krenuo ja sa svoje maturalne kad ono zove me Shane. Javim se, a on jadničak treba prijevoz, jer ga je tvoj dečko ostavio na milost i ne milost tvojim divnim djevojkama iz generacije."
"Hej, hej. Shane se složio." oglasio se Ben iza mene.
"Da, da, što god. Ajde ulazite."
Poslušali smo. Čim sam kročila u auto, zalupio me snažan miris alkohola.
"Luke, pili ste. Ne bi smio voziti."
"Ma hajde, neće nas nitko zaustaviti. Vidiš, nigdje nikog na cesti." pokazao je rukom kroz otvoreni prozor i počeo se glasno smijati.
"West je u pravu." Ben se nagnuo prema naprijed i pokušao riješiti ovo. Luke ga nije doživio.
"Brate, pazi. Crveno je." Shane je reagirao, ali Luke je nastavio.
Autom se prolomio krik, a onda nas je zabljesnula snažna svjetlost, i neposredno nakon toga duboki mrak.
Sadašnjost
"Tako si izgubio pamćenje, Luke." imao je oči natopljene suzama, i gledao u jednu točku na bijelom zidu.
"Molim te.." stisla sam mu ruku, "Nemoj biti loše sada. Zbog toga ti nisam ni željela pričati, ali bio si uporan."
"Ne, ne. Sve u redu Westy. Ispričaj me samo na trenutak." ustao se i izišao iz bolničke sobe.
Duboko sam uzdahnula. Voljela bih da je Ben sada ovdje. On je uvijek znao što reći.
"Bit će dobro on. Vidjet ćeš." Shane je koračao do mene, dok napokon nije sjeo.
"Znam. Samo, ne volim kad je tužan. Stvarno je puno toga prošao i nisam htjela da se vraća u prošlost. U tu bol i sve što je donjela ta nesreća."
"Prošlost ne možemo promijeniti ili izbrisati. Kad tad je trebao saznati uzrok svog gubitka pamćenja. Ionako možemo biti sretni što je zaboravio samo jednom. Ima bolesti gdje ljudi svaki dan zaboravljaju.. Jednostavno se treba suočiti jednom i gotovo."
"Da, znam, u pravu si. "
Tišinu koja je vladala između nas neko vrijeme, prekinuo je doktor koji je ušao u sobu.
Bio je to stariji, prosjedi čovjek, snažne građe. Ali, bio je simpatičan i ljubazan.
"Gđice. Hope, kako stvari stoje, možete kući. Za jedno sat vremena ću napisati otpusni list, a vi se spremite. Nemojte se čuditi ako će vas i dalje boljeti. To je normalno. Vratite se svojim prijašnjim aktivnostima i s vremenom ćete je ojačati." osmjenuo se i prestao zapisivati nešto.
"Dobro, hvala vam."
Shane je odmah počeo spremati stvari koje smo imali.
"Čemu žurba?" upitala sam dok sam se oprezno pridizala iz kreveta.
"West, moramo u bazu."
"Što nije u redu?"
Shane je uzdahnuo i prošao rukom kroz kosu. "Ne znam ni sam točno, ali javili su da se što prije pojavimo."
To inače ne liči Jonnasu. Uvijek je dao vremena za oporavak, kako god teška situacija bila.
"Dobro." izmumljala sam. "Treba naći Lukea."
"Bez brige. Ja ću. Ti se idi otuširaj." stavio je ruke na moja koljena i ostavio poljubac na mom čelu, te izašao.
Oteturala sam do kupaonice, teško hodajući. Bol je još uvijek bila jaka, ali podnošljiva.
Skinula sam sa sebe bolničku pidžamu koju sam lagano počela mrziti. Pustila sam vodu da curi dok nije postala topla.
Polako sam stala pod tuš, a ruka je automatski odletjela zidu, kako bi održavala tijelo da ne padne.
Vrele kapljice vode strahovitom silinom su jurile niz moje tijelo. Po obrazima miješale su se sa suzama koje su stigle nepozvane.
"O, Ben, tako te trebam!" promucala sam između jecaja.
Brane koje sam tako sebično držala u sebi, napokon su pukle i cijeli slap pomiješanih i uzburkanih emocija slio se niz moje lice.
Noge su otkazale poslušnost i tijelo je samo skliznulo niz mokre pločice.
Suze su i dalje bezobrazno padale, dok je vruća voda pljuštila po mom drhtavom i slabom tijelu..
YOU ARE READING
His Hero (FWC)
Adventure"Počeli su stvarati priču. Svoju priču. Ne znajući da će baš ona biti njihova najdublja uspomena." Westline Hope je obična, povučena djevojka. Čvrsto se primila za uže svog sna i nadvladala sve prepreke kako bi ušla u vojsku. Benjamin Tyler je od...
