His Hero (FWC)

"Zrak oko nas bio je ispunjen željom za više."

Buljila sam u jednu točku na zidu.

Čudno je kako u toj jednoj malenoj, naizgled neprimjetnoj, izmišljenoj točki, je sadržan sav tvoj život, sve tvoje misli.

Gledaš u nju, ali zapravo to nije ona. Ona ne postoji. Postoji samo tvoj um koji vrluda po sjećanjima i traži odgovore na sva tvoja pitanja.

Pokušavaš se izvući iz beznadne situacije, ali znaš da ćeš izaći ranjen. Ako uopće uspiješ.

Jedino što ti preostaje je riskiranje. U tome je sadržan čitav tvoj život. Jer, ništa u životu nije sigurno. Prolazimo ovim svijetom nesigurno, ali avanturistički. I to je jedini put kojim ti zapravo živiš. Sve ostalo je puko postojanje.

Rano ujutro me probudio zvuk trube. Brzinski sam se spremila i otrčala na igralište na podizanje zastave. Primjetila sam Shanea kako stoji među ostalim vojnicima. Izraz lica mu je bio hladan kao i obično. Ali u očima mu se caklila zabrinutost.

"Pozdrav!" glasno i grubo je rekao zapovjednik naše brigade.

Do njega, u tamnozelenom odijelu sa hrpom odličja na lijevoj strani prsa, stajao je visok, krupan muškarac. Vrhovni zapovjednik Black.

Jeza me prošla kada je uhvatio moj pogled. Stresla sam se i pokušala ostati primirena.

Baš kada sam se usredotočila na podizanje zastave, na moj dlan spustila se nečija ruka. Miris je dopro do mojih nosnica i bez da sam okrenula glavu, znala sam da se Shane nepropisno progurao između redova kako bi stigao do mene.

"Nakon ceremonije, ispred kolibe." rekao je gledajući ravno ispred sebe.

Vratila sam stisak uz znak potvrde.

(..)

"Izgledaš zabrinuto." rekla sam približavajući mu se.

Nervozno je skinuo kapu i prošao rukom kroz kosu. "Danas se vraćaš u ženski odjel. U svoju staru sobu."

"Da, znam. Zašto je to problem?" stavila sam ruke u džepove i iščekivala njegov odgovor.

"Nisam dovršio rečenicu." uzdahnuo je. "Ti se vraćaš u svoj dio, a ja se vraćam na bojište."

Što?

"Ne. Ne. Ne, ne i ne." svakom riječi ton glasa je postajao drhtaviji.

"Westline.."približio se par koraka.

"Shane, ne. Ne želim te izgubiti." ruke sam položila na njegova prsa, gledajući ga suznim očima.

"Tako se bojim. Tako se bojim, Shane." gotovo da sam šaptala. "Kako ćemo se izvući odavde?"

Privukao me u zagrljaj i gladio po kosi. "Bojište bi nam bila karta za izlaz, ali tebe ne puštaju zbog nesreće." na te njegove riječi, glasno sam uzdahnula.

"Ne brini, Westy. Neću dopustiti da ti se ovdje išta desi. Srediti ćemo nešto."

Par suza je kapnulo na njegovu odoru. "Uh, oprosti." rekla sam kad sam napravila nešto mjesta između nas.

Zakrivio je glavu i zbunjeno me gledao, "Oprosti za što?"

"Smočila sam ti odoru." rukom sam pokazala na mjesto kapljica.

Osmijeh mu je pobjegao s lica, što se automatski poput ogledala odrazilo na meni.

"Ne budali." nasmješeno je rekao, privlačeći me ponovno u zagrljaj.

"Shane?"

"Hm?"

"Hvala ti. Hvala ti na svemu."