His Hero (FWC)

"Uz tebe sam uvijek sigurna.."

Vrtila sam prsten oko prsta i zamišljeno gledala u njega. Pokoja suza bi kliznula niz obraz, ali spretno bi je obrisala prije nego što bi Clark primjetio.

"Wou.. Jednostavno, wou.." izgovorio je zamišljeno gledajući u vatru.

"Što se desilo nakon toga?" upitao je i pogledao me.

"Nakon toga smo imali još sedam dana zajedno. Sedam prelijepih i nezaboravnih dana.."

Prošlost

"Ben, reci mi, kamo me vodiš?" upitala sam dok sam s povezom na očima hodala od auta prema.. Prema nekud.

Ben me držao za ruku i vodio. Jučer smo se zaručili, te je on odlučio da ćemo ovih sedam dana provesti ispunjavajući naše snove i jednostavno biti jedan s drugim.

Zastao je "Ovo je naš prvi dan. Nadam se da će ti se svidjeti iznenađenje." šapnuo mi je na uho.

Osmijeh mi je titrao na licu i nervozno sam trljala ruke, dok mi je skidao povez s očiju.

"Tadaaa!" rukom je pokazao na unutrašnjost zgrade i nastavio "Dobrodošla u mjesto ispunjavanja želja."

Zinula sam. Nalazimo se u unutrašnjosti velike, moderne zgrade. Oko mene stajali su plakati poput 'Oduvijek si želio iskakati iz aviona? Na pravom si mjestu.' ili 'Strah te letjeti padobranom? Sada je pravo vrijeme da te riješimo straha.'

"Benjamin.." prekrila sam usta rukama. "Ti si.. Nisi valjda?"

"Plavušo moja.." prišao mi je i zagrlio me. "Sve za tebe." rekao je te ostavio malen poljubac na mom čelu.

Tokom jedne šetnje, slučajno sam spomenula kako imam želju iskakati iz aviona padobranom. Nisam mislila da će mi stvarno pomoći to i ostvariti..

"Hvala ti, stvarno ti hvala." naslonila sam glavu na njegova prsa i trepnula par puta kako bi otjerala suze.

Ovo je nešto najljepše što muškarac može napraviti za ženu- osim same ljubavi prema njoj- pomoći joj ispuniti njene snove i zajedno s njom ostvarivati ih.

"Hajde, idemo!" veselo sam uskliknula i požurila prema pultu.

Ben se nasmiješio i stao pored mene "Dobar dan!" obratio se starijoj gospođi za pultom. "Imamo rezervaciju na prezime Tyler, za dvije osobe."

Gospođa je nasmješeno kimula i stala pretraživati nešto na računalu.

"Mhm, Benjamin Tyler i Westline Hope?" pogledala nas je ispod naočala.

"Mi smo." Ben je ljubazno odgovorio.

Sviđa mi se taj njegov način odnošenja prema starijima. Nekako uljudno, ljubazno, pa čak i zaštitnički. Vjerojatno je to pokupio od bake i bolesne mame o kojima se morao stalno brinuti.
"Izvolite karte. Krenite ravno prema hodniku, te zadnja vrata desno."

"Hvala." zahvalili smo se i uzbuđeno krenuli.

Bila sam pomalo nervozna i napeta, zato što se užasno bojim visine, ali sve dok je moja ruka u Benovoj, nemam se čega bojati. Tako čak i svijet možemo osvojiti. Naša ljubav može sve.

Ben, primjetivši moju nervozu, prebacio je jednu ruku preko mog ramena i poklonio mi malen osmijeh.

Uzvratila sam i stisnula se još bliže.

Ušavši u tu zadnju sobu na kraju hodnika, zapuhnuo me svjež zrak.

Umm, šta?

A onda sam shvatila.. Soba nije imala zidova ni prozora. Bila je više kao balkon ili terasa.