His Hero (FWC)

"Zašto si me pustio da odem?"

"Ben? Što ti radiš ovdje?" u nevjerici sam priupitala, poludrhtavog glasa.

Približio se par koraka, spajajući tako naša stopala. "West, voliš li me?"

Tupo sam gledala u njega, ne znajući što da odgovorim. Kako je samo sekundu ranije bilo lako izgovoriti te riječi, a kako sada uzrokuju velik teret na srcu.

Počela sam brže udisati hladni, večernji zrak. Jasno sam mogla isčitati Benov odraz lica. Želio je znati. Želio je znati je li i ova mala plavuša konačno pala na njega.

Što da mu kažem?

Jedno 'Da, volim te' bi bilo sasvim u redu.

A ne, ne. Tako je, pa ja se ljutim na njega.

Naglo sam se odmaknula od njega i čvrstim glasom konačno progovorila. "Možda."

Ovo je zvučalo dosta hladno moram priznati, mada mi nije žao.

"Samo tako nestaneš i onda očekuješ da ti saopćim koliko te volim?" od silnog uzbuđenja, nisam mogla sniziti ton glasa. Bila sam sigurna kako su mi se na čelu počele stvarati bore.

Ben je nervozno otpuhnuo. "West, objasniti ću." ispružio je ruku i njome okrznuo moju, prije no što sam se uspijela odmaknuti.

"Ne. Nema se što objašnjavati. Sve je kristalno jasno." oči su mi se počele puniti suzama, davajući posljednje upozorenje da je vrijeme da krenem.

Pogledala sam ga, ne govoreći ništa. Oči su mu odavale neku tužnu vrstu pogleda. Caklile su se, i činilo se kao da pokušava upiti svaku moju crtu lica, prije nego što se ovo sve razbije u najsitnije komadiće.

Odmahnula sam glavom, i prošla pored njega.

Jedan dio mene se nadao da će potrčati za mnom, zaustaviti me, objasniti mi sve u najsitnije detalje i vratiti naš odnos na staro.

Polako sam koračala i svakim korakom odmicala sve dalje od njega.

On se nije pojavio...

Sadašnjost

"I to je to? Prekinuli ste?" Luke je u nevjerici pitao, buljeći u mene i prekidajući tako prepričavanje moje priče.

"Luke, nismo nikad ni bili u vezi.. Barem ne do tad." poluglasno sam odgovorila, sklapajući oči od boli.

"West, moramo ići!" Shane je uletio u šator i sav uspuhan koračao po njemu pakirajući najpotrebnije stvari.

"Zašto? Što se događa?" zabrinuto sam ga pratila očima.
Micao se previše brzo za moje oči.

"Shane!" trgnuo se. "Stani i objasni mi što se događa!"

"Obavijestili su iz baze da neprijateljska vojska dolazi sa svih strana." pričao je i pakirao puške u sanduk. "Šalju helikopter za ozlijeđene." prišao je i uzeo me u naručje. "To je tvoj prijevoz, Westy!"

Čvrsto sam obavila ruke oko njegova vrata i položila glavu na njegovo rame. Bila sam slaba, ranjena i umorna. Ne mogu opisati koliko mi je bilo drago da odlazimo konačno odavdje.
Svo troje se vraćamo nazad. Divno.

Luke je sjeo u helikopter i pružio ruke kako bi me primio.
Stisla sam zube od boli, i konačno sam bila na sigurnom.

"Budi dobra, Westy!" rekao je Shane i pogladio me po kosi.

"Shane?" uputila sam mu 'kako to misliš' pogled. "Shane, što to radiš? Ulazi u helikopter!" viknula sam.

"Hej, moramo krenuti." pojačanim glasom je rekao pilot.

Ova buka koju je helikopter stvarao, pojačavala je sve više dozu zabrinutosti i nesigurnosti.

"Shane, molim te." nisam više mogla izdržati. Rijeka suza se počela slijevati. "Izgubila sam njega. Ne želim i tebe. Molim te." glasno sam plakala i stiskala njegovu ruku na mom koljenu.

Stajao je van helikoptera, gledajući u mene. Pogled mu je bezizražajan, a ruka mu je podrhtavala.

"Jonnas, idem helikopterom." rekao je preko radia i uskočio unutra.

Privio me uz sebe i nježno njihao. "Ovdje sam Westy. Ovdje sam."

(..)

"Luke, traži odjel kirurgija. Brzo." Shane je vikao, tako da sam mogla osjetiti kako mu prsa vibriraju.

Tijekom leta, noga mi je ponovno počela krvariti. A kako ova dva nisu sposobna zaviti ranu kako spada, tako već podosta krvarim.
Rekla sam ja da će im doći na naplatu što su markirali sate prve pomoći.

"Evo doktora!" uzviknuo je Luke, i Shane nas je okrenuo u smjeru dolaska glasa.

Položili su me na krevet i previli ranu. Ne žalim se na bol, jer znam da će sada sve biti u redu.

Konačno smo svi na sigurnom.

"West, hoćeš nastaviti priču?" upitao je Luke, sjedajući do mene.

Shane je stajao u daljini i promatrao me. Jednostavno nisam mogla iščitati što mu se mota po mislima. Mrzila sam to. Kada gledaš u čovjeka i toliko si nemoćan i ranjiv pred njim kada te gleda tako tupo i bezizražajno.

Ostavila sam to po strani i vratila se na Lukeovo pitanje. "Hoću, Luke. Dakle, tu večer sam provela plačući. Puštala sam depresivne pjesme, buljeći u jednu točku. Nisam mogla vjerovati da smo završili. Nisam znala da nešto što nikada nije ni postojalo, može samo tako nestati, a onda..."

Prošlost

"West! West!" čula sam nečiji tihi glas kako me doziva.

"Westline Hope!"

Ben? Što bi on radio ovdje? Srce mi je počelo ubrzano lupati, i drhtavim rukama sam na brzinu obrisala suze.

Digla sam se s kreveta i prišla balkonu.

Wou, prehladno je.

Nagnula sam se preko balkona i tražila njegov lik u mraku. Bezuspješno.

"Ben? Ben, jesi to ti?" tiho sam šaputala i nadala se da je on.

"Da, ja sam." poskočila sam na mjestu i hitro se okrenula. Stajao je samo par koraka iza mene.

Osmijeh mi je pobjegao preko usana, ali sam se brzo sabrala i uozbiljila.

"Ben, što hoćeš?" nervozno sam otpuhnula.

"West, daj da ti objasnim." približio mi se, stvarajući tako dodatnu nervozu.

Skrenula sam pogled prema podu i povrijeđeno odgovorila, "Ali, zašto onda već nisi? Zašto si me pustio da odem?"

"Hej." podignuo je prstima moju bradu, sileći me da pogledam u njega.

"Želio sam da nasamo, u miru ovo riješimo." mirno je odgovorio, gledajući me pravo u oči.

Koliko je sladak pred njim bi i kamen popustio.

Obavila sam ruke oko njegovog struka, prislanjajući glavu na njegova prsa.

I ponovno, sasvim slučajno, pobjegao mi je malen osmijeh s lica..