His Hero (FWC)

"I oči su nam se ponovno susrele.."

Trčala sam kroz šumu, sve dalje i dalje, dok mi noga nije zapela za neku granu na putu te sam svom težinom tijela pala na tlo. Noga me užasno boljela i nisam se mogla pomaknuti. Odjednom vidim nekoga kako mi se približava. Bila je već noć i tama se uvukla u šumu. Samo je blijedi mjesec osvjetljavao vrhove stabala i čovjeka koji je dolazio. Od panike i straha koji su me uhvatili, počela sam vikati. Čovjek je došao, primio me za rame i dozivao me.

"West! West!"

Naglo sam se uspravila u krevetu i shvatila da je to bio san. Automatski sam pogledala svoju nogu i vidjela kako krvari. Uočila sam Lukea kako stoji pored mene.

"Oprosti, morao sam te probuditi. Rana na nozi se inficirala. Moram zvati doktora da očisti ovo."

Sva izbezumljena samo sam klimnula glavom i nazad dotakla jastuk. Jauknula sam par puta zbog boli, no pokušala sam biti jaka.

"Hej, hej, nemoj misliti na bol. Hajde, pričaj mi o svom životu. Podsjeti me. Podsjeti me što smo radili, kakvi smo bili."

"Luke, znaš da ne volim o tome.."

"Ma hajde. Samo ovaj put. Molim te." Luke me pogledao tužnim pogledom.

"No dobro. Samo ovaj put." pristala sam. Rukom sam prošla kroz neurednu kosu, namjestila se u udoban položaj i vratila se sedam godina unazad.

Prošlost

"Pa drage moje maturantice, dobrodošle u četvrti razred! Ova godina će biti stresna i.."

Razrednica je opet počela sa svojim dugim monologom. Nju nitko nikad ne sluša. Da budem iskrena, ovo mi uopće nije falilo. Ni ona, ni škola, a ni "prijatelji". Ljeto je prebrzo prošlo. Tješim se time da ću uskoro odmagliti odavdje i konačno raditi nešto što želim i volim.
Misli su mi tako letjele, razmišljajući o proteklom ljetu i budućem zanimanju.
To me podsjetilo da još nisam rekla tati da želim u vojsku.

"K vrapcu!" glasno sam izustila, na što se nekolicina učenika okrenula s podignutim obrvama.

Ah, odavno me ne diraju tuđa mišljenja, provokacije ili bilo što drugo. Imam svoj stav i svakome ću u lice reći što ga ide. Zbog toga me ljudi i ne vole.
U društvu, dakle, nisam popularna. U školi nemam prijatelja. Moja prava i vjerojatno jedina prijateljica je moja sestra. Razumije me u apsolutno svemu i sve bismo dale jedna za drugu.

Zvono me prekinulo u razmišljanju. Uzela sam svoj ruksak i izletila iz učionice. Kapuljaču zelene dukse koju sam imala, stavila sam na glavu i hodala prema izlazu.
Izlazeći iz škole, udarila sam u nekog momka. Bio je za glavu viši. Nisam htjela ispasti toliko nepristojna pa sam podigla pogled i rekla 'oprosti'. Oči su nam se susrele.

'Wou.' -pomislila sam- 'Ima predivne oči.'

"Ma ništa, plavušo." svojim usnama je oblikovao prelijep osmijeh i produžio dalje.

Iako je on produžio, u mojim mislima je ostao trajno snimljen. On i njegove divne zelene oči.

Čudno što ga nikad prije nisam ovdje viđala. Znala sam svakog u školi i svatko je znao mene, nažalost. Ali ovaj momak s divnim zelenim očima, nije mi ostao u pamćenju. A sigurna sam da bih ga zapamtila.

Stigavši na parkiralište, stavila sam kacigu, sjela na motor i konačno krenula kući. To je bio užitak. Znati da idem kući. Svojima. Ljudima koji me cijene takvu kakva jesam.

U kući me dočekala samoća. Prazna je zjapila tako od jutra.

'HOME: Where you can look ugly and enjoy it.' -naslov koji je stajao na vratima moje sobe. Lagano sam se nasmiješila, skinula kapuljaču, i pustila punđu. Plavi pramenovi su pali po mojim leđima. Zadovoljno sam okrenula glavu i pogledala kosu.

"Dap, divna je." rekla sam prolazeći vrhovima prstiju kroz nju.

Zabacila sam glavu unazad kako bi kosa odletjela iza, bacila sam ruksak i upalila mobitel.

(1) Nova poruka

Zanimljivo. Netko me se sjetio..

Luke: West, dovuci se na Kamel.

Bilo je to mjesto gdje bi on i ja igrali košarku svaki dan i zabavljali se do kasnih večernjih sati. Preko ljeta je bila hrpa ljudi. Više muške no ženske populacije, ali ja se ne obazirem na to. Tada postojimo Luke, košarka i ja.

Ja: Za 5 min. Ponesi loptu.

Luke: Zar sumnjaš?;)

Nasmijala sam se glasno i samo odklimala glavom. Brzinski sam navukla staru trenirku, crnu tanju duksu i crne tenesice.
Kosu sam svezala u rep, ne koristeći češalj.

Na Kamelu sam bila za tri minute brzinskog hodanja. Nije bilo nikoga osim Lukea.
Zaletila sam se i skočila mu na leđa. Počela sam se smijati kao budala dok je on sav ostao uspaničen.

"Hej, lakše malo. I meni je drago što te vidim." spustio me dolje i ruku stavio na srce, uzimajući zraka.

"Nije valjda da si se prepao." smijala sam se, kolutajući očima. Bio je užitak živcirati ga.

"Sad ćemo vidjeti tko će se prepasti."

"Uuu, kako se bojim." rukama sam karikirala strah.

Luke je uzeo loptu i počeli smo igrati. Više je to bilo zezanje, nego igra, ali ja sam uživala. Da, i Luke je moj prijatelj. No ne idemo u istu školu. On je maher za računala. Stvarno se ponosim njime. Pravi mali štreberko.

"Vidi, vidi.. Nisam znao da ćemo se ponovno tako brzo susresti." čula sam glas iza sebe. Mozak je krenuo pretraživati po ladicima kome pripada taj glas. Sjeti se. Sjeti se. Pa da..

I oči su nam se ponovno susrele.