44.

1.7K 163 72
                                    

Počela pisat u centru pa u busu, sad san napokon doma 😄 Nastavak je malo kraći, ali ne znači da nema drame. Pjesma je obavezna!!! 🔝🔝🔝 Enjoy! :)x

Chapter 44 - "She Came Back"

Harry's POV

Već sam bio napola budan kad me prekinula zvonjava mobitela. Protrljam oči i prije nego što ih otvorim, duboko uzdahnem. Okrenem se na bok i dohvatim mobitel na čijem zaslonu velikim slovima piše

Elodie 😏💕

Ostanem samo gledati svoj mobitel nekoliko trenutaka i prštim od sreće,  a zatim brzo prihvatim poziv, bojeći se da ne prekine. I sām sam znao da ako je nazovem, Elodie neće prihvatiti poziv. Čim prihvatim poziv, začujem njezine jecaje.

"H-harry..." počne plakati, a meni istog časa krv proključa u žilama.

"Što je?! Što ti je napravio?!" zaderem se. Bio sam spreman ubiti bilo koga tko joj je približi. Bio to Jack, Louis, Justin... bilo tko. Ona je moja. A nitko se ne približava onome što je moje.

"Ništa mi n-nije bilo..." malo se smiri, a zatim je čujem kako šmrcne, "...samo..." zastane i opet zajeca, "...s-samo mi se vrati. Molim te. Nedostaješ m-mi..."

"Ali, pa ti si otišla od mene, Elodie." odgovorim, a u sebi se već vidim kako opet za njom trčim na aerodrom.

"Znam... a-ali... molim te..."

"Gdje si sad?" ustanem se i već oblačim košulju.

"Gdje si sad?" ustanem se i već oblačim košulju

Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.

"Na aerodromu..." šapne, "M-molim te dođi po mene, H-harry..."

"Evo me." odgovorim i kad krenem poklopiti slušalicu, opet začujem njezin glas.

"H-harry?" glas joj zadrhti, a ja odmah odgovorim.

"Da?"

Neko vrijeme zastane, a zatim opet čujem njezin uplakan glas.

"J-još me voliš, j-jel da?"

Nisam više trebao niti riječi čuti.

"Elodie." nasmiješim se, "Nikad nisam ni prestao."

* * *

Harry's POV

Ova dva kilometra vožnje do aerodroma kao da su prolazile dvije godine. Nisam vidio sata kad ću je imati u svojim rukama.

Elodie.

I opet ćemo raditi sve stvari koje smo prije radili. Nas dvoje. Samo nas dvoje. I sve će biti u redu. Prelazim crvena svjetla, ignoriram uzvike ljudi, moram doći do nje. Moram. Čim vidim aerodrom u daljini, još više nabijem gas i pojurim prema naprijed. Ni ne parkiram se kako treba, samo izletim iz auta da ga nisam niti ugasio.

Room Number 78 》[h.s.]Where stories live. Discover now